Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno Spomen-obilježja u središtu Borova, nedaleko Vukovara, započelo je obilježavanje 35. obljetnice jednog od najtragičnijih i najsudbonosnijih događaja iz početka Domovinskog rata – ubojstva 12 hrvatskih policajaca.
U tišini koju prekida tek šum svijeća i koraci onih koji pamte, Hrvatska se ponovno poklonila svojim herojima.
Mučka zasjeda koja je potresla Hrvatsku
Bio je 2. svibnja 1991. godine. Dvanaestorica pripadnika vinkovačke Specijalne policije krenula su u akciju spašavanja svojih kolega – Zvonimira Matkovića i Dalibora Križanovića – koje su noć ranije zarobile srpske paravojne postrojbe u tadašnjem Borovu Selu.
Nisu znali da ulaze u smrtonosnu klopku.
Iz zasjede su napadnuti, okruženi i – nakon borbe – brutalno ubijeni i masakrirani. U tom napadu ranjena su još 23 hrvatska policajca. Bio je to čin koji nije bio samo napad na ljude – bio je napad na Hrvatsku koja se tek rađala.
Imena koja Hrvatska nikada neće zaboraviti
Toga dana živote su položili: Stjepan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić.
Njihova imena nisu samo popis. Ona su simbol žrtve, hrabrosti i nepokolebljive ljubavi prema domovini.
“Ne predajemo oružje” – trenutak koji definira čast
Svjedočanstva preživjelih i danas odzvanjaju jednako snažno kao i tog kobnog dana. Ivica Andabak, tadašnji zapovjednik voda, prisjetio se borbe koja je trajala satima.
U okruženju, pod neprekidnom vatrom, svjesni da možda neće preživjeti, hrvatski policajci donijeli su odluku koja govori sve o njihovoj časti i odlučnosti.
“Rekao sam dečkima da svatko ostavi jedan metak i jednu bombu za sebe… A kada su tražili da predamo oružje – svi smo u jedan glas rekli: ‘Ne predajemo oružje’.”
Te riječi postale su zavjet. Zavjet slobode.
Dan koji je ostavio ožiljak, ali i probudio ponos
Martin Matković, zamjenik zapovjednika jedinice za posebne namjene PU Vinkovci, govori o “mučnom danu” koji je ostavio dubok trag na svima koji su ga proživjeli.
I doista – Borovo nije samo mjesto tragedije. To je mjesto gdje se rodila svijest o cijeni slobode.
Predsjednik Udruge 12 redarstvenika, Zdravko Mamić, jasno poručuje: bol ne jenjava ni nakon 35 godina, jer za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Ali unatoč tome, ističe ono što nadilazi tugu:
“Ponosni smo što imamo svoju domovinu. Ponosni smo što više nema prijetnje.”
Sjećanje koje nas obvezuje
Obilježavanje se nastavlja mimohodom do Spomen-obilježja, gdje vijence polažu obitelji, suborci i državna izaslanstva. U Vinkovcima će biti služena misa zadušnica u crkvi sv. Euzebija i Poliona, a sudionici memorijalne utrke “12 redarstvenika” još jednom će simbolično povezati prošlost i sadašnjost.
Jer ovo nije samo sjećanje.
Ovo je poruka.
Poruka da Hrvatska pamti. Da ne zaboravlja svoje heroje. I da sloboda koju danas živimo nije darovana – nego izborena krvlju onih koji su, bez oklijevanja, stali u njezinu obranu.
Borovo ostaje rana. Ali i zavjet.
Nacionalnoplus