Hrvatska je proteklih dana dobila još jedno bolno upozorenje da zaštita okoliša više ne može biti tek tema koja se otvara kada se dogodi katastrofa.
Najprije je javnost potresla priča o godinama dovoženom ilegalnom i opasnom otpadu na području Gospića, a potom je veliki požar poharao područje Omiša i okolice, ostavljajući za sobom ljudsku tragediju, ozlijeđene i goleme razmjere uništene prirode.
Dva različita događaja, ali s istom porukom – sustav zaštite okoliša mora biti spreman djelovati prije nego što problem preraste u katastrofu.
Gospić i Omiš – dva upozorenja koja se više ne smiju ignorirati
Slučaj opasnog otpada u Gospiću pokazao je koliko daleko može otići neodgovorno postupanje s otpadom kada financijski interes nadjača javni interes, dok je požar kod Omiša ponovno pokazao koliko su hrvatske šume i naseljena područja ranjivi kada vatrena stihija izmakne kontroli.
U jednom slučaju riječ je o opasnosti koja je godinama bila skrivena od očiju javnosti, a u drugom o prirodnoj katastrofi koja se u svega nekoliko sati pretvorila u dramatičnu borbu za živote i imovinu.
I upravo zato više nije dovoljno samo reagirati.
Potrebno je postaviti pitanje što je učinjeno prije nego što se dogodilo ono najgore.
Jer kada se u Gospiću otkrije desetke tisuća tona problematičnog otpada, a u okolici Omiša vatrena fronta kilometrima guta prirodu i ugrožava ljude, tada više nije riječ samo o pojedinačnim incidentima. Riječ je o pitanju funkcioniranja sustava.
Treba li zbog ovoga zasjedati Hrvatski sabor?
Nakon događaja koji su obilježili kolovoz, potpuno je legitimno otvoriti i političko pitanje – treba li Hrvatski sabor o ovome raspravljati izvan uobičajenih političkih ritmova?
Jer zaštita okoliša nije ni lijeva ni desna tema. Nije pitanje jedne stranke, jedne Vlade ili jedne lokalne vlasti.
To je pitanje sigurnosti građana i budućnosti države.
Ako se opasni otpad može godinama premještati i odlagati mimo zakona, a tek nakon policijskih i pravosudnih akcija javnost počne dobivati odgovore, onda je očito da preventivni sustav nije funkcionirao onako kako bi morao.
Jednako tako, nakon velikog požara nužno je analizirati sve – od održavanja šumskih površina i protupožarnih putova do spremnosti institucija, lokalne samouprave i državnih službi.
Ne zbog političkog prepucavanja, nego zbog toga da se isto sutra ne dogodi nekom drugom gradu.
Ustav je jasan: priroda nije ničije privatno vlasništvo
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da zaštita prirode i okoliša nije tek pitanje političke dobre volje.
Ustav Republike Hrvatske među najvišim vrednotama ustavnog poretka izrijekom navodi očuvanje prirode i čovjekova okoliša.
Istodobno, Ustav jasno određuje da Hrvatski sabor, odnosno građani neposredno, odlučuju o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i njegovu korištenju.
To znači da je odgovornost vlasti puno veća od pukog reagiranja nakon što televizijske kamere snime požar ili nakon što policija otkrije ilegalno odlagalište.
Država mora štititi ono što joj je povjereno.
Šume, rijeke, jezera, more, tlo, planine i sva druga prirodna bogatstva nisu samo resursi koje možemo koristiti. Ona su dio nacionalnog prostora i nasljeđe koje se ostavlja generacijama koje dolaze.
Okoliš ne smije biti politička tema samo kada nastane problem
Hrvatska posljednjih godina sve češće svjedoči situacijama u kojima se institucije pokreću tek kada problem postane dovoljno velik da ga više nije moguće ignorirati.
Tada slijede konferencije za medije, političke izjave, prozivanja, istrage, obećanja i najave novih mjera.
Ali pravo pitanje glasi: gdje je sustav bio prije toga?
Upravo tu mora početi ozbiljna politička rasprava.
Ako je otpad unosan posao, onda država mora imati još učinkovitiji nadzor. Ako klimatske promjene povećavaju rizik od velikih požara, protupožarna zaštita mora biti snažnija. Ako se zna da su određena područja posebno ugrožena, preventivne mjere ne smiju čekati prvi plamen.
Jer politika koja dolazi nakon katastrofe uvijek je skuplja od politike koja je katastrofu pokušala spriječiti.
Hrvatska mora čuvati ono što joj je ostavljeno
Ovo nije samo pitanje današnje generacije.
Hrvatska je država čiji je jedan od najvećih potencijala upravo prostor – more, šume, rijeke, planine, poljoprivredno zemljište i prirodna bogatstva.
Ako dopustimo da se njima upravlja neodgovorno, posljedice neće snositi samo oni koji danas donose odluke.
Snosit će ih i oni koji tek dolaze.
Zato bi Gospić i Omiš trebali biti više od dnevnih političkih tema. Trebali bi biti ozbiljan poziv državi da preispita cijeli sustav zaštite okoliša.
Ne treba čekati novu tonu otpada, novi požar, novu žrtvu ili novu ekološku katastrofu.
Ako Ustav zaštitu prirode i okoliša postavlja među najviše vrednote, onda se tako prema njima mora i postupati.
Ne deklarativno. Ne kada kamere dođu. Ne kada problem eksplodira.
Nego svakoga dana.
Jer zaštita Hrvatske ne počinje kada izbije požar.
Počinje puno ranije – odgovornošću, nadzorom i politikom koja mora gledati nekoliko koraka unaprijed.
Nacionalnoplus/D.P.