Piše: Dražen Prša
Nedavni istup organizacije Documenta, u kojem se predstavljaju preliminarni rezultati istraživanja ljudskih gubitaka vezanih uz Vojno-redarstvenu operaciju “Oluja”, još jednom otvara stari problem selektivnog pristupa ratnoj povijesti Hrvatske. Premda se na prvi pogled radi o pokušaju stvaranja “sveobuhvatnog popisa žrtava”, u samoj srži ovih rezultata leži nestručno, jednostrano i politički obojeno tumačenje koje stavlja naglasak na žrtve srpske nacionalnosti – često bez jasno utvrđenih okolnosti i odgovornosti – dok se hrvatski kontekst obrambenog rata i oslobađanja vlastitog teritorija gura u stranu.
“Oluja” – legitimna vojna operacija oslobođenja
Podsjetimo, VRO “Oluja” bila je vojna operacija međunarodno priznatih oružanih snaga Republike Hrvatske s ciljem povratka okupiranih područja koja su četiri godine bila pod kontrolom samoproglašene i nepriznate “Republike Srpske Krajine”. Na tim područjima, uz otvoreno vojno djelovanje, sustavno su proganjani Hrvati, protjerivani i ubijani još od 1991. godine. Dakle, Hrvatska nije vodila osvajački nego obrambeni rat, s ciljem uspostave pravnog poretka.
Stavljanjem naglaska isključivo na stradale osobe srpske nacionalnosti, od kojih se mnogima status tek “djelomično potvrđuje”, stvara se lažna slika o Oluji kao zločinačkoj operaciji, a ne legitimnoj akciji oslobođenja. Time se dolazi do opasne relativizacije povijesti i pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve.
Metodološki problematično i politički tendenciozno
Nije nevažno istaknuti da istraživanje uključuje i podatke osoba čiji se status “ne može potvrditi”, ili se temelji na sekundarnim i politički motiviranim izvorima, poput Fonda za humanitarno pravo ili tzv. Bosanske knjige mrtvih. Istraživanja koja uključuju toliko neprovjerenih podataka teško se mogu nazvati ozbiljnim znanstvenim radom, već više nalikuju aktivističkom projektu koji pod egidom pomirenja zapravo širi osjećaj kolektivne krivnje.
Osim toga, podatak da je čak 995 žrtava u dobi od 36 do 64 godine – dakle vojno sposobnih – otvara pitanje koliko su zaista bili civili, a koliko naoružani pripadnici pobunjeničkih snaga koji su se opirali reintegraciji u pravni sustav Republike Hrvatske.
Gdje su podaci o hrvatskim žrtvama?
Posebno je zabrinjavajuće što se gotovo uopće ne govori o stradanjima hrvatskih civila i vojnika u godinama koje su prethodile “Oluji”. Gdje su podaci o ubijenim Hrvatima iz Škabrnje, Voćina, Saborskog, Vukovara, Lovasa, Dalja i brojnih drugih mjesta? Gdje je istaknuta empatija za tisuće prognanih Hrvata s područja tzv. Krajine koji su se tek zahvaljujući “Oluji” mogli vratiti u svoje domove – nerijetko spaljene i minirane?
Također, potpuno se zanemaruje činjenica da je velik dio srpskog stanovništva napustio Hrvatsku po nalogu i organizaciji vlastitog vodstva – uz izričite naredbe Milana Martića i drugih čelnika “RSK” koji su provodili politiku “spaljene zemlje”. To nisu bile spontane civilne žrtve, nego posljedica politike koju su sami birali.
Politička agencija ili nevladina organizacija?
Na kraju, valja se zapitati tko i zašto daje legitimitet ovakvim istraživanjima. Documenta već godinama istupa s tezama koje često zvuče kao optužnica protiv hrvatske države, a rijetko – ili nikada – ne ističu ulogu Srbije kao agresora, niti analiziraju ulogu JNA i paravojnih formacija u izazivanju sukoba. Njezin narativ ne pridonosi pomirenju, nego dodatno polarizira društvo, otvarajući ratne rane koje hrvatski narod želi zatvoriti – ali ne na račun istine i pravde.
Domovinski rat je temelj moderne hrvatske države. VRO “Oluja” nije bila zločin, nego povijesna nužnost i pobjeda pravde. Žrtve treba poštovati, ali selektivan i neutemeljen pristup koji pokušava preoblikovati povijest u korist poraženih i onih koji su napali Hrvatsku – ne smije biti prihvaćen.
Jer ako su svi žrtve – onda su i prognani i ubijeni Hrvati iz 1991. i 1992. godine jednako vrijedni pamćenja. I ne, zaborav povijesti radi lažnog pomirenja nije put u budućnost.