Piše: Dražen Prša
Za NacionalnoPlus
Ponovno se vodi bitka oko jedne pjesme i jednog pozdrava. Ove jeseni, nevladine udruge Documenta, Antifašistička liga i VeDRA pokrenule su novu ofenzivu protiv Marka Perkovića Thompsona, podnoseći prekršajnu prijavu zbog pozdrava “Za dom spremni” na početku pjesme Bojna Čavoglave. I kao i uvijek, sve je začinjeno istim arsenalom: moralnom panikom, emocionalnom manipulacijom i pravnim pritiskom.
Scenarij je poznat. Konferencija za medije kraj spomenika žrtvama Holokausta. Simbolika. Teške riječi. Uvijek isti akteri. Vesna Teršelić i društvo u potpunoj sigurnosti da njihova istina mora biti – jedina istina. I, naravno, nezaobilazno pozivanje na Europski sud za ljudska prava i citiranje izjava autoriteta poput predsjednika Ustavnog suda. A sve s jednim ciljem: da se jedan pozdrav u jednoj pjesmi proglasi zauvijek zabranjenim – bez obzira na kontekst, vrijeme, namjeru ili značenje za stotine tisuća ljudi.
Međutim, upravo je kontekst ono što se uporno ignorira.
Bojna Čavoglave nije nastala u ustaškoj propagandnoj radionici, već u selu pod napadom, u ratu, u vremenu kada Hrvatska nije imala ni vojsku, ni sustav, ni sigurnost. Nastala je kao poklič obrane, ne mržnje. Kao glas onih koji nisu znali hoće li preživjeti sutrašnji dan. I da, započinje s “Za dom spremni” – pozdravom koji se može tumačiti na više načina, ali koji nije ekskluzivno vlasništvo jedne povijesne epizode, koliko god to neki pokušavali dokazati.
Zar zaista vjerujemo da desetci tisuća ljudi na koncertima diljem Hrvatske i dijaspore dolaze slaviti NDH? Ili možda dolaze slaviti svoju domovinu, svoje ratne prijatelje, svoju prošlost i žrtvu? Gledati na njih kao na simpatizere fašizma nije samo pogrešno – to je duboko uvredljivo.
Zabrinjava lakoća s kojom se danas dižu prijave zbog stihova. Ne govorimo o javnim istupima koji potiču nasilje. Ne govorimo o političkim pokretima koji negiraju zločine. Govorimo o pjesmi koja je postala simbol otpora. Ako i nju proglasimo govorom mržnje, što je sljedeće?
Oni koji žele kazneno goniti pjevača zbog jedne riječi iz pjesme, istovremeno zaboravljaju da Hrvatska nije izgrađena na ideološkom jednoumlju. U Domovinskom ratu rame uz rame borili su se i djeca partizana i djeca ustaša – i nitko ih nije pitao za ideološku lozu. Pitali su ih: jesi li spreman stati za ovu zemlju?
Ta ista zemlja danas sve više podsjeća na prostor u kojem se mišljenja klasificiraju, propisuje što je dopušteno reći, pjevati ili misliti, a sudovi se koriste za oblikovanje narativa. To nije demokracija. To je društveni inženjering.
I ne, ovo nije obrana NDH – kako će već sutra vrištati neki portali. Ovo je obrana prava da pjesma ne bude suđenje. Da stih ne bude etiketa. I da građani ove zemlje ne budu stalno pod sumnjom – samo zato što ne dijele ideološku pozadinu aktivista koji već 30 godina pišu istu rečenicu: “Upozoravamo na fašizaciju društva!”
Društvo koje dopusti da mu pjesmu o obrani doma proglašavaju zločinom – nije društvo slobode. A još manje je društvo pomirbe.