Kaže plačko Zoki da su mu ustaše prijetile. Kako? Pismom.
Bez bombi, bez oružja.
Samo običan papir.
I to ga je, kaže, uznemirilo.
Nije ga uznemirila agresija ’91.
Ali ga je uznemirilo pismo. Jer kad ti 30 godina “karijere” ovisi o tome da moraš biti “ugrožen” samo da bi bio u medijima, onda i papir postane smrtonosno oružje.
Kod njega je to već profesionalna deformacija. On čim vidi grb RH, u glavi mu se pali sirena iz ’45. On je jedini čovjek koji već 30 godina prima nepostojeće prijetnje i uredno ih fakturira medijima. Kao zaboravljena glumica iz zlatnog doba Hollywooda kuka danas cijeli dan u nadi da opet privuče pozornost. On ne traži pravdu, on traži reflektor.
On je živa verzija onoga što ostane kad partijska knjižica propadne, a ego preživi. Njegove mantre skupile su više prašine nego knjige iz Marksističkog centra.
Pogubio se toliko da ne zna što ga više ugrožava – pismo, istina ili vlastita prošlost! Jer sve tri stvari smrde po odgovornosti.
Pusić se boji ustaša koje sam izmišlja, dok ignorira zločine koje svi vide.
To se zove selektivna istina certificirana u Beogradu.
Ugroženi, samoproglašeni antifašista kojem je i razglednica iz Posušja prijetnja genocidom.
Za njega je patriotizam oblik ekstremizma, a govor istine verbalni napad.
Njegova logika izvire iz arhiva jugo-propagande, a njegove izjave zvuče kao naučena skripta sa seminara SKJ za buduće udbaše.
Dok ga cijeli dan podupiru i tješe ofucani jugo-kadrovi čije su glave ostale zamotane u paučini agitpropa, drug Zoki još uvijek čeka nalog iz Komiteta.
U međuvremenu piše priopćenja protiv vlastite države. Na ćirilici, za svaki slučaj.
Njegov mentalni sklop još jedino odjek ima u kabinetu za preodgajanje u Kumrovcu. Nije on ugrožen – on je samo odbio umiroviti svoj kompleks poraza iz 1991.
