Piše: Dražen Prša / Nacionalnoplus
U mjesecu kada Hrvatska šuti, sjeća se i moli, sjećamo se onih koji su nam darovali slobodu.
Studeni u Hrvatskoj nije običan mjesec.
To je vrijeme kada se svaka svijeća, svaki vijenac i svaka tišina pretvaraju u riječi koje govore više od ijednog govora.
Vrijeme kada se sjećamo onih koji su u jesen 1991. godine stali pred silu koja je željela uništiti hrvatski narod — i nisu ustuknuli.
“Hrvatska je tada izgubila tisuće svojih ljudi, ali nije izgubila dušu.”
Lužac, Petrinja, Poljanci, Bizovac, Erdut, Lovas, Bogdanovci, Saborsko, Kostrići, Škabrnja, Nadin, Ovčara…
Svako to ime znači bol, ali i ponos.
U tim su se danima pisale najteže i najslavnije stranice hrvatske povijesti – ispisane krvlju civila i branitelja koji su branili dom, obitelj i vjeru u slobodu.
U ruševinama Vukovara i pepelu Škabrnje rodila se država.
Zato studeni nije samo mjesec žalosti – to je mjesec hrvatskog ponosa, dokaz da se sloboda nikada ne dobiva, nego zaslužuje.
Dostojanstvo, a ne podjele
Danas, više od tri desetljeća poslije, dužnost nam je čuvati to sjećanje.
Bez mržnje, bez zlopamćenja – ali s istinom i pijetetom.
Provokacije i podjele nikome ne donose dobro.
Hrvatska treba mir, a mir počinje poštovanjem prema onima koji su za njega poginuli.
Kada u studenome zastanemo pred svijećom, sjetimo se – taj plamen nije tek simbol tuge.
To je svjetlo slobode, žrtve i zajedništva.
Hrvatska pamti
Zato u ovom mjesecu ne trebamo bučne riječi ni oštre tonove.
Trebamo dostojanstvo, zahvalnost i ponos.
Hrvatska pamti.
I dok god pamti – bit će slobodna.