Piše: Suzana Pavlović
Postali smo nakaradno i duboko apatično društvo, a posebno u sedam strašnih godina čelične ruke na vlasti.
Odjeknula je prometna nesreća ministra obrane u Vladi Republike Hrvatske sa smrtnim ishodom za jednu osobu. Mediji su odmah krenuli u akciju spašavanja vojnika Baneta pokušavajući naslovima i člancima izazvati suosjećanje ili umanjiti doživljaj događaja zatrpavanjem puka informacijama uglavnom o ministru i njegovom stanju uz posljedice za poziciju na političkom nebu.
Poginula osoba gurnuta je na marginu izvještavanja kao da nije bila jednako vrijedni obiteljski, radišni čovjek u najboljim godinama života te hrvatski branitelj. Obitelji je formalno izrazio sućut novi ministar, dok ih je premijer obavijestio o smijeni.
Empatija na vrhuncu. Banaliziranje o prijašnjim političkim počiniteljima prometnih prekršaja kao da je to “normalno” bez postupaka kojima podliježu počinitelji “obični” građani. Građane su opomenuli o važnosti pravila kojih se šerifi ne drže. Banalizacija je u premijerovoj izjavi kako je uvijek bolje da štićenu osobu voze profesionalno i adekvatno obučene osobe.
Znači li to da su pojedinima iz vlasti slabe vozačke sposobnosti i eto što se dogodi kad se voze samostalno? Znači li to da tko nije štićena osoba je budala koja se sama vozi ipoštuje prometna pravila i druge sudionike u prometu koje se stalno policijski kontrolira? Kakve bi bile sankcije ako stručna osoba za vožnju počini prekršaj ili skrivi nezgodu?
U drugim državama dužnosnici idu na posao biciklom ili javnim prijevozom.
Dan ranije Damir Vanđelić je objavio kako se sviti bahato žurilo iz Rovinja s Dana turizma u Zagreb pod rotirkama što mu je bilo čudno s obzirom da je to relativno samotna dionica puta. Logično da im se svatko mora maknuti s puta, pa makar i jež. Gdje se toliko žure s pratnjama u štićenim kolonama o trošku naroda kojeg konačno nesavjesnim pretjecanjem lišavaju života i pokušavaju to što prije zataškati? Zar je njihov život nešto vrijedniji od naših? Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu izvrsno opisuje odnos kada zgriješe iodnosu prema građanima i događajima.
U redu je obitelji poginulog ponuditi pomoć, ali ne vatrogasnom metodom kako bi se tragedija utišala s njima kao dušebrižnim anđelima pomagačima. Ništa im takav gubitak i bol ne može nadoknaditi. Ne može se odbaciti kako to čine zbog potencijalnog sudskog procesa od obitelji kojim bi im se nanijelo štetu ugledu u javnosti posebno pred nadolazeće izbore. Situacija je u jednom danu postala morbidna i mučna.
Dana je etiketa kritičara onima kojima je događaj prisjeo i izazvao nove mučnine i očaj kako bi se sve “žalopojke”, stavove građana i drugih medijskih i političkih dionika odmah diskreditiralo. Ništa drugo se svakako nije moglo učiniti s obzirom na ministrovo kliničko stanje inače bi se buru proglašavalo netemom s pravdanjem počinitelja prometnog kaznenog djela. Puno je bilo za učiniti ranije bez nesreće koja je tragična kulminacijalažne svemoći, nadmoći i bahatosti prije nego loše vozačke procjene i prilagodbe uvjetima na cesti.
Točno je da bi radije otišao zbog bilo čega drugog, a poznato je da nije u prethodnim aferama. Možda se nesreća ne bi dogodila uopće, možda bi se dogodila i kad ne bi bio ministar. Puko nagađanje i proricanje što bi bilo kad bi bilo. Činjenično uporište trebalo bi tražiti u onome utvrđenom uviđajem, pa postupanjem sukladno zakonu kao što se postupa prema svim drugim građanima. Svi su, barem u teoriji, jednaki pred zakonom, pa čak i kad im se žuri u lov kako je službena verzija priče.
Premijerovi istančani radari izgleda „zaštekaju“ u djelu, ponašanju i vladanju naših „najboljih od najboljih“ i „uzoritih“ kao kod svih ostalih (ne)tema. Nije upratio istinitost glasina na društvenim mrežama o lokaciji ministra noć prije nesreće, ali ostavljeno mu je na propitivanje. Jedna od parola Hrvatske demokratske zajednice je “sigurna Hrvatska”, pa je tzv. “bull bar” jednom spasio život, ali je bio poguban za čovjeka u kombiju.
Ako ste vozač vozila Hitne pomoći koji u žurnom radu prođe na crveno svijetlo, dobit ćete kaznenu prijavu ili kaznu koju ćete morati platiti od plaće da vas ne bi vodili u lisicama kao kriminalca. Ako ste bog Jupiter čak i kad nekog usmrtite pokrivati će vas šef stranke i mediji pod šapom vlasti iznuđivanjem empatije tako što će javnost bombardirati o vašem stanju. Loptica će se prebacivati gdje god bude potrebno, pa i na predsjednika države koji vam se nekad rugao kako ste lovac. Manje riječi bit će o vašoj žrtvi.
Ljudski život odavno ne vrijedi puno. Jednakiji među jednakima zavijaju u crno oduzimanjem života iz bahatosti. Ovo bi trebala biti kap od koje bi se hrvatski narod morao probuditi i shvatiti da ga uništavaju na razne načine, a sada s osjećajem da su bogovi o kojima drugi moraju razmišljati kako se voze ili se ponašaju da bi sačuvali sebe i život.
U trenutku zaključenja teksta znakovita je šutnja članova oporbenih stranaka koji se nisu očitovali barem o okolnostima događaja ili izrazili sućut obitelji, no treba uzeti u obzir da je vikend s pretpostavkom kako će to učiniti u prvom radnom danu. Sućut obitelji.