U sudnici osječkog suda, onoj istoj dvorani u kojoj bi pravda trebala biti brza i neumoljiva oštrica, svjedočimo farsi koja duboko vrijeđa svaku žrtvu Domovinskog rata.
Željko Travica, optužen za nezamisliva zvjerstva u Ceriću i Mirkovcima 1991. godine, pred licem pravde zaziva milost. Danas je on taj koji drhti za svoj život, onaj isti život koji je drugima uzimao s osmijehom na licu.
„Gospon sudija, imam rak, ovo je igra s mojim životom“, cijedi kroz zube čovjek kojeg optužnica tereti za hladnokrvnu likvidaciju osmorice hrvatskih sinova, policajaca i HOS-ovaca. Dok on danas kašlje pred sudskim vijećem i žali se na mučnine od citostatika, mi, koji pamtimo krvavu jesen devedeset prve, moramo ga javno upitati: Gdje je bila tvoja „bolest“ i „nemoć“ onih krvavih listopadskih dana?
Životinjski nagoni bez trunke ljudskosti
Optužnica protiv Travice nije samo suhoparni pravni spis; to je katalog najcrnjeg ljudskog mraka koji ljudski um može zamisliti. Tereti ga se da je, kao pripadnik srpskih paravojnih postrojbi, vezane i nenaoružane ljude mrcvario i psihički uništavao prije nego što su strijeljani.
No, jedan detalj u tom moru užasa ledi krv u žilama: smijeh. Svjedočanstva govore kako se Travica, zajedno sa svojim pajdašima iz TO Mirkovci, grohotom smijao dok su zarobljenim hrvatskim braniteljima u usta gurali dijelove ljudskog mozga.
Tada mu nije smetala mučnina. Tada mu nije smetao miris smrti ni prizor unakaženih tijela. Tada je uživao u životinjskom iživljavanju nad ljudima koji su, nakon odlaganja oružja, očekivali barem mrvicu vojničke časti. Dobili su zvijer u ljudskom obliku.
Bolest u glavi, a ne u tijelu
Danas taj isti čovjek, koji je sudjelovao u postrojavanju i strijeljanju osam mladih života, drzne se govoriti o svetosti vlastitog opstanka. Tvrdi da se netko „igra s njegovim životom“. Kakav besramni cinizam! Netko tko je prekinuo budućnost osam obitelji, tko je promatrao najgnjusnije oblike zlostavljanja, sada traži razumijevanje za svoje dijagnoze.
Vještaci su jasni: sposoban je za suđenje. Psihijatar potvrđuje: potpuno je svjestan. I upravo u tome leži ključ – on je itekako svjestan svega što je činio. Ako je Željko Travica ičim bolestan, onda je to neizlječiva patologija duha koja mu je dopustila da postane monstrum.
Takva osoba ne može i ne smije tražiti milost od države koju je krvlju natapao, niti od zakona koje je pogazio onoga trenutka kad je prislonio cijev na potiljak zarobljenika. Za takve, jedina stvarna dijagnoza je teška bolest u glavi, pomračenje uma koje ne liječe citostatici, već dugogodišnja robija.
Pravda ne smije čekati ni sekunde
Odgoda rasprave zbog „slabosti“ samo je još jedan šamar obiteljima žrtava koje pravdu čekaju dugih 35 godina. Travica je uhićen tek prošle godine u Francuskoj; bježao je desetljećima, skrivao se po Europi, a sada bi htio da mu onkološki nalaz bude štit od zaslužene kazne.
Pravda ne smije imati sućuti prema onima koji su sućut izbrisali iz svog rječnika dok su gazeći po tuđim životima gradili nekakve „paradržave“. Njegova terapija je stvar medicine, ali za ono što je radio u Ceriću i Mirkovcima lijeka nema osim pravedne i stroge presude.
Zaboravite na milost, jer hrvatski branitelji u tvojim krvavim rukama, Željko Travica, milost nisu imali. Dobili su metak, poniženje i mrak. Zato, neka sud ne oklijeva ni trenutka – neka se presuda izrekne dok je ovaj dželat još uvijek „svjestan“, kako bi barem na samom kraju svog puta spoznao da zločin protiv čovjeka i domovine nikada ne zastarijeva.
Sudbina mu možda uzima zdravlje, ali pravda mu mora uzeti slobodu. To je jedini ispravan epilog ove jezive priče.
Nacionalnoplus