Piše: Dražen Prša
Dvadeset i više godina nakon završetka Domovinskog rata, Hrvatska se i dalje povremeno nađe u čudu. U čudu nad samom sobom. U čudu kako brzo zaboravlja. Kako lako prašta. I kako spremno pozdravlja one koji su se – dok je ova zemlja gorjela – smijali, pjevali, pa i pozirali s onima koji su tu zemlju htjeli izbrisati s karte.
Lepa Brena, srbijanska folk zvijezda čije se pravo ime Fahreta Jahić često izbjegava spominjati, već je desetljećima predmet podijeljenih mišljenja. No ono što nije podijeljeno, nego je činjenično – jest da se tijekom najkrvavijih godina rata u bivšoj Jugoslaviji, pojavila na slikama u uniformi Vojske Republike Srpske, pred kamerama koje su bile pod kontrolom režima Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Uniforma, puška, osmijeh – i tišina. Nikad nijedna riječ pokajanja, isprike, priznanja. Samo blijeda opravdanja i izgovori u stilu “nisam znala”, “to je bilo za film”, “bila sam pod prisilom”.
A dok su se njezine slike širile svijetom, oko nje su padali Vukovar, Srebrenica, Foča, Prijedor… Silovane su žene, ubijani civili, spaljivana sela. I tko god je tada stajao rame uz rame s tim snagama, tko god se u tom trenutku nije distancirao – stao je na stranu tame. Tu nema prostora za dvosmislenosti.
Pa ipak, Lepa Brena danas puni dvorane diljem Hrvatske. I to ne samo zato što ju netko želi čuti – nego i zato što je netko odlučio da to nije problem. Da nije važno. Da su slike iz devedesetih “prošlost”, da su razrušeni gradovi i spaljena sela “sjećanje koje zaboravljamo kad dođe dobar ritam”.
Ali nije sve stvar zabava. Nije sve stvar glazbe. Nisu koncerti sami po sebi zlo – ali zaborav jest. A Hrvatska je, čini se, razvila kolektivni refleks odricanja od vlastite boli, da se ne bi kome zamjerila. Da ne bi ispala preosjetljiva. Ili – ne daj Bože – “nacionalistička”.
Dok Bošnjaci, primjerice, s pravom dignu glas protiv svakog tko je i izdaleka bio povezan s ratnim zločinima u BiH, u Hrvatskoj se još uvijek vodi jalova rasprava o tome je li Lepa Brena doista nosila uniformu četnika, je li znala gdje pjeva i za koga, je li podržavala – ili samo “nastupala”.
Ali zar je stvarno važno je li pjevala iz uvjerenja ili iz koristi? Zar bi ijedan Hrvat ili Bošnjak danas pjevao na Palama 1993., dok se granatirao Dubrovnik ili silovalo po Višegradu – pa se kasnije vadio da “nije znao”?
Pitanje Lepe Brene nije pitanje jednog koncerta. Nije pitanje “može li glazba ujediniti”. To je, zapravo, pitanje o granicama dostojanstva jednog naroda. Može li se istovremeno poklanjati cvijeće majkama poginulih i organizirati nastup onima koji su pljeskali njihovim ubojicama?
Možda je vrijeme da se prestanemo čuditi Lepoj Breni. Jer ona ne skriva tko je bila ni s kim je pozirala. Problem nije ona. Problem smo – mi. Mi koji ne postavljamo granice. Mi koji puštamo. Mi koji šutimo.
A šutnja, kad traje dovoljno dugo, ne postaje mudrost. Postaje sramota.
Zaborav nije oprost. I ne može ga biti dok istina stoji pred očima, a mi odlučujemo gledati u pod.