Nakon gotovo četiri desetljeća od sloma jednopartijskog sustava, Mađarska je odlučila raskrstiti s jednom od najmračnijih ostavština svoje prošlosti. Javnosti su postali dostupni dosjei komunističke tajne službe, a na specijaliziranoj internetskoj platformi osvanula su imena tisuća ljudi koji su surađivali s režimom.
Povijesni zaokret nakon 37 godina šutnje
Čak 37 godina nakon pada komunizma i 45 godina represije, vlada premijera Pétera Magyara povukla je potez koji je dugo bio tabu tema u mađarskom društvu. Otvaranje arhiva u Državnom arhivu u Budimpešti Magyar je predstavio kao ispunjenje obećanja iz 1989. godine i ključne točke svoje predizborne kampanje.
Premijer je, kako prenosi BBC, pozvao građane na dostojanstvo.
“Mnoge će se obitelji sada suočiti s teškim informacijama, često povezanima s preminulim članovima obitelji. Traumu je nemoguće obraditi bez razgovora i postavljanja pitanja”, poručio je Magyar, svjestan da će objava uzdrmati brojne obitelji.
Odluka da se dokumenti objave upravo sada nije slučajna.
Simbolika 4. studenoga i 60.000 imena na internetu
Za datum objave odabran je 4. studenoga, dan duboko urezan u mađarsko kolektivno sjećanje. Na taj su dan 1956. godine sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu i ugušili narodnu revoluciju protiv komunističkog režima.
Od srijede su na stranici nyitottaktak.hu javno dostupni podaci o oko 60.000 osoba koje je tajna služba regrutirala kao doušnike. Dosjei su izuzetno detaljni – sadrže prava imena, kodna imena, datume rođenja, kućne adrese i imena majki, ali i ključnu informaciju – jesu li na suradnju pristali dobrovoljno ili pod prisilom, te imena njihovih operativaca.
Ovo je tek prvi val. Dodatni dokumenti, takozvani „B-dosjei“, koji bi trebali otkriti način regrutacije i koliko su dostavljeni podaci bili važni režimu, trenutno se digitaliziraju, a njihova objava najavljena je za 25. veljače.
Inače, procjene govore da je u razdoblju od prosinca 1944. do veljače 1990. za suradnju regrutirano između 150.000 i 160.000 ljudi.
Ucjene, prijetnje i intimni život kao oružje režima
Najveća etička dilema ove objave leži u okolnostima suradnje. Protivnici upozoravaju na opasnost da će ljudi biti unaprijed osuđeni bez poznavanja konteksta.
Mnogi naime nisu surađivali dobrovoljno. Režim ih je, tvrde izvori, ucjenjivao gubitkom posla, onemogućavanjem školovanja ili uskraćivanjem lijekova. Dio je bio prisiljen na suradnju prijetnjama da će se u javnosti otkriti detalji iz njihovog privatnog života, uključujući seksualne navike i ovisnosti. Upravo će ti intimni podaci biti uklonjeni iz javno dostupnih dokumenata.
Nepotpuni arhivi – najveća slaba točka
Otvaranje dosjea podijelilo je i stručnu javnost.
Povjesničar Krisztian Ungváry, dugogodišnji zagovornik potpunog otvaranja arhiva, smatra da građani imaju pravo znati što je država prikupljala o njima i da to pravo ne smije ovisiti o političkoj volji.
S druge strane, povjesničarka i eurozastupnica krajnje desne stranke Naša domovina, Zsuzsanna Borvendég, upozorava da objava bez potpunog konteksta dovodi javnost u zabludu, jer u većini sačuvanih izvješća nije moguće pouzdano utvrditi ni tko je bio doušnik, a kamoli koji su mu bili motivi.
Kritike dodatno potpiruje činjenica da su arhivi nepotpuni. Iako su od 1998. građani mogli tražiti vlastite dosjee, imena su bila zacrnjena, a dio dokumenata postkomunističke službe su zadržale. Veliki dio dosjea uništen je tijekom raspada sustava 1988. i 1989., dok je dio procurio u javnost kroz politički motivirana curenja informacija.
Nacionalnoplus