Milorad Pupovac je večeras ponovno otkrio svoj moralni kompas, onaj koji se uvijek pomiče kad treba opravdati “svoje” ideologe, a osuditi “tuđe”.
Kada je govorio o Mili Budaku, Pupovac je bio jasan: to je „ratni zločinac“, „ustaški prvak“, čovjek čije ime „ne smije nositi nijedna ulica u Hrvatskoj“.
Ali kada govori o Dejanu Medakoviću, jednom od potpisnika Memoranduma SANU, dokumenta koji je postavio ideološke temelje velikosrpske agresije na Hrvatsku, Pupovac odjednom mijenja ton.
Tada je to „veliki slikar“, „kulturna figura“, „izložba bez političke poruke“.
Dakle, isti kriterij ne vrijedi za sve: Budak je ideolog, a Medaković umjetnik.
Je li Budak pjesnik ili ideolog? Je li Medaković ideolog ili slikar?
Zašto Pupovac odlučuje tko ima pravo na umjetničko pročišćenje, a tko mora ostati zauvijek obilježen?
Budak je služio državi koja je tada postojala. Medaković je potpisao dokument koji je trebao razoriti našu domovinu i sve vrijednosti koje predstavlja.
Ako prvome ne priznajemo književnost zbog ideologije, ne možemo drugome priznavati umjetnost unatoč ideologiji.
To se zove dvostruki moral i to ne onaj kulturni, nego politički. Kad Pupovac govori o Budaku, traži zabranu. Kad govori o Medakoviću, traži razumijevanje.
Njegov “antifašizam” se ne nosi u srcu, nego u džepu. Izvadi ga kad treba napasti Hrvatsku, sakrije kad treba obraniti Beograd. Takav antifašizam nije svjetonazor – to je zastava po potrebi.