Danas se obilježava 32. godišnjica tragedije Vukovara i tim će tužnim povodom, kao i svake godine, gradom proći Kolona sjećanja od Nacionalne memorijalne bolnice “Dr. Juraj Njavro” do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata.
Službeno, ovo je 25. Kolona sjećanja računa li se da je prva, koja je organizirana prema protokolu i na način kako se i danas održava, bila ona iz 1999. godine.
U javnosti se, međutim, rjeđe spominje okupljanje koje se dogodilo godinu dana ranije, 18. studenoga 1998. na glavnom trgu u Vukovaru, a deset mjeseci nakon završetka dvogodišnjeg procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.
Prva komemoracija u Vukovaru prije prve službene
U Vukovaru se te godine, na dan tužne godišnjice, tada sedme, okupilo nekoliko stotina ljudi. Misu je služio tadašnji vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac, a na pozornici su govore održali ondašnji gradonačelnik Vukovara Vladimir Štengl, zapovjednici obrane Mile Dedaković i Branko Borković, Vesna Škare Ožbolt kao izaslanica predsjednika Franje Tuđmana, izaslanica Vlade Jadranka Kosor, Mirko Norac kao izaslanik ministra obrane i Tomislav Merčep. Nakon toga su prošli gradskim ulicama, a posebno bolan bio je njihov ulazak u neke od hangara poduzeća Velepromet gdje se nakon pada grada nalazio sabirni logor za vukovarske civile i branitelje.
Tek sljedeće, 1999. godine, održana je prva službena komemoracija s prvim mimohodom u Koloni sjećanja, a Hrvatski sabor proglasio je 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.
“Kod Nuštra smo 1993. bacili vijenac u Vuku”
Svoje sjećanje na tu prvu komemoraciju u samom Vukovaru s nama je podijelio Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara. On kaže da je ideja obilježavanja tragedije Vukovara i Kolone sjećanja zapravo bila začeta pet godina ranije.
“Godine 1993. prvi put sam okupio zapovjednike iz Vukovara koje sam tada uspio pronaći. Bila je to jezgra iz koje je nastala ideja za obilježavanjem vukovarske tragedije onakvog kakvo je sada. Okupili smo se u Vinkovcima, otišli u Nuštar i 18. studenoga bacili vijenac u Vuku. Sljedeće godine u Đakovu smo okupili preživjele vukovarske branitelje i opet otišli baciti vijenac u Vuku. Ponovili smo to i 1995.”, prisjetio se Borković.
Sljedeće, 1996. godine, mirna reintegracija već je bila u tijeku pa je Borković od generala Jacquesa Kleina, tadašnjeg upravitelja UN-ove Prijelazne uprave za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) zatražio da vukovarskim Srbima ne dozvoli proslave u dane oko 18. studenoga i na sam taj dan.
“Taj skup bio je začetak Kolone sjećanja”
“Klein je to učinio i odobrio mi da s još deset ljudi, a pod pratnjom pripadnika UNTAES-a, odemo na današnje Novo groblje i Ovčaru. S nama je bio i svećenik, pokojni fra Branko, pa smo tamo izmolili molitvu i položili vijence. Godinu kasnije u Vukovaru se već pomalo normaliziralo stanje. Dao sam u Ogulinu izraditi jedan križ, montažni, jer tada nije bilo dozvoljeno da se u Vukovar donose ikakvi simboli. Križ smo donijeli u dijelovima, našarafili ga na samom groblju i postavili. Stajao je tamo sve dok nije uređeno Novo groblje i ondje podignut veliki središnji križ”, kazao je Mladi Jastreb govoreći o ranim obilježavanjima vukovarske tragedije.
Početkom 1998. okončan je proces mirne reintegracije, a na prostoru današnjeg Novog groblja počela su iskapanja posmrtnih ostataka. Te je godine održan i već spomenuti skup kod hotela Dunav, svojevrsna nulta Kolona sjećanja.
“Nakon što smo održali govore, spontano smo otišli na groblje. Taj skup je, na neki način, bio začetak Kolone sjećanja”, kazao nam je Borković.
“Od početka smo htjeli samo mimohod u tišini”
Kao posebno važnu istaknuo je 2001. godinu kada je 18. studenoga u Vukovar prvi puta došao čitav državni vrh – tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, predsjednik Republike Stjepan Mesić i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić.
“Bila je to osjetljiva godina zbog političkih podjela (SDP-ova koalicija na izborima je pobijedila HDZ, nap.a.) i kada smo u rujnu postrojili 204. (vukovarsku) brigadu, nismo dozvolili ikakva politiziranja. U studenome smo dogovorili dolazak čitavog državnog vrha u Vukovar što je otada, na neki način, to postala državna obaveza. Od početka nismo dozvoljavali političke govore i obraćanja. Jednostavno smo htjeli samo hod u tišini od bolnice do groblja. Kasnijih godina, osim tih nekoliko političkih ispada, sve su kolone bile mirne i dostojanstvene”, napominje Borković.
Poruka političarima: Zašutite tog dana!
Na pitanje je li bilo pritisaka 1998. godine da se prva veća komemoracija u Vukovaru ne održi, Borković kaže da je mnogo veći pritisak bio zbog iskapanja posmrtnih ostataka.
“Što se tiče tog obilježavanja, mi tamo nismo došli ikoga proganjati, a istinu je bilo teško zatomiti. Već godinama ponavljam kao mantru kako smo od početaka željeli da kolona sjećanja bude bez političkih govora. Ovo što se sada radi pokušaji su skretanja pozornosti. Neka svi koji žele dođu pred bolnicu i tih par sati prohodaju do groblja, tamo budu na misi, pomole se i potom idu svojim putem. Od početka smo htjeli da pijetet bude najvažniji. Neka bude poruka političarima i svima: Suzdržite se i zašutite tog dana! Pokažite koliko ste zreli jer ovo treba biti događaj koji ujedinjuje”, poručio je posljednji zapovjednik obrane Vukovara.
N1/Marija Hodak