Sudnica Županijskog suda u Osijeku u srijedu je bila poprište mučnog apsurda. Na optuženičkoj klupi sjedio je Željko Travica, čovjek optužen za nezamisliva zvjerstva, žaleći se na „nečovječnost“ sustava jer mu je narušeno zdravlje. On, koji je 1991. godine kršio svako pravilo čovječnosti, on koji je u zarobljenim Hrvatima vidio samo mete za iživljavanje, danas od države koju je krvlju natapao traži suosjećanje.
Smijeh nad nezamislivim hororom
Optužnica protiv Travice ne čita se kao pravni dokument, već kao scenarij najmračnijeg horora. Kao pripadnik paravojne formacije TO Mirkovci, Travica nije bio samo vojnik – bio je, prema navodima, krvoločna zvijer. Tereti ga se da je sudjelovao u strijeljanju osmorice vinkovačkih policajaca i HOS-ovaca koji su prethodno odložili oružje.
No, najstrašniji detalj, onaj od kojeg se ledi krv u žilama, jest svjedočanstvo o sadizmu bez presedana. Travica se, zajedno sa svojim „saborcima“, smijao dok su vezanim hrvatskim braniteljima u usta gurali – ljudski mozak. Postoji li niža točka do koje ljudsko biće može pasti? Postoji li kazna koja može izbrisati tu sliku apsolutnog zla?
Danas kašlje krv, a nekada ju je prolijevao
Danas, trideset i pet godina kasnije, taj isti Travica u sudnici tvrdi da mu se „netko igra sa životom“. Žali se na karcinom, žali se na rane koje sporo zarastaju, žali se na tretman u zatvorskoj bolnici. Čovjek koji je fizički i psihički mrcvario vezane ljude, danas odbija iznositi obranu jer „nije u mogućnosti sudjelovati u raspravi“.
Njegov pokušaj da otkaže odvjetnike i odugovlači proces prozirna je igra čovjeka koji se boji zemaljske pravde, dok je onu ljudsku odavno izgubio. Njegovo kukanje nad vlastitom sudbinom uvreda je za svaku žrtvu Cerića i Mirkovaca. Travica se boji za svoja pluća, dok su njegovi egzekutori žrtvama zaustavljali dah mecima u potiljak.
Presuda kao puka forma, kazne nema dovoljno
Iako je Travica uhićen tek 2024. godine na graničnom prijelazu Calais, ruka pravde ga je sustigla. No, postavlja se pitanje: može li bilo koja presuda biti dovoljna za monstruma koji je uživao u prizorima koji nadilaze ljudski razum?
Zatvorska kazna, ma koliko duga bila, tek je simboličan čin
Za zločinca koji je slavio dok se ljudsko dostojanstvo gazilo u blatu i krvi, zemaljski sudovi nemaju adekvatan odgovor. Njegova trenutna bolest i nemoć tek su blijeda sjena onoga što su proživjeli oni koje je on „obrađivao“ u Mirkovcima.
Bez obzira na medicinsku dokumentaciju i onkološke nalaze, povijest će Željka Travicu pamtiti samo po jednom – kao nečovjeka koji je u najmračnijim vremenima odabrao biti zvijer. Njegove suze u sudnici danas ne vrijede ništa, jer su natopljene krvlju nevinih koju nikakva isprika ni bolest ne mogu isprati.