Dok se saborska govornica još hladi od metaforičkih dosjetki Dragane Jeckov o “suhomesnatom patriotizmu” i “sonetima o zapaljenim kućama”, u zraku ostaje visjeti težak miris licemjerja. Zastupnica SDSS-a, u maniri prosvijećene moralne vertikale, obrušila se na “bećarski” ispad Josipa Dabre, prokazujući veličanje ustaškog režima kao vrhunac civilizacijskog posrnuća. I dok je osuda bilo kojeg totalitarizma legitimna, problem nastaje kada takve lekcije dolaze iz kuhinje koja godinama prešućuje, tolerira, a ponekad i suptilno pothranjuje neku drugu vrstu ekstremizma – onaj četnički.
Kad šutnja postane suučesništvo
Zastupnica Jeckov se zgraža nad “tonalitetom iz 1941.”, ali je začuđujuće tiha na tonalitete koji i danas, usred suverene Hrvatske, odjekuju u Borovu Selu ili na raznim “parastosima” gdje se rehabilitiraju krvnici iz Domovinskog rata. Gdje su njezini soneti o srušenom Vukovaru? Gdje je njezina osuda spomenika šubari i kokardi koji i dalje “krase” groblja u istočnoj Slavoniji, prkoseći državi u kojoj ona prima saborsku plaću?
Relativiziranje prošlosti o kojem govori Jeckov zapravo je njezina specijalnost. Za nju i njezinog stranačkog šefa Milorada Pupovca, povijest počinje i završava tamo gdje im politički odgovara. Dok se Dabri s pravom prigovara zbog pjevanja o Paveliću, SDSS-ova šutnja o kokardama koje i danas provociraju hrvatske branitelje nije ništa drugo nego “tihi patriotizam” druge vrste – onaj koji sanja o nekim drugim granicama.
Pupovčeva škola političke trgovine
Nije Jeckov sama u ovoj predstavi. Pod palicom Milorada Pupovca, SDSS je usavršio zanat “etno-biznisa” u kojem se svaka opravdana kritika srpskog ekstremizma proglašava “ugroženošću”, dok se istovremeno drže lekcije o demokraciji onima koji su tu demokraciju krvlju platili. Pupovac, koji je godinama “jezičac na vagi”, majstorski ignorira četnikovanje u vlastitim redovima ili među koalicijskim partnerima iz Beograda, dok istovremeno lovi svaku desničarsku pogrešku u Hrvatskoj kako bi opravdao svoje postojanje na političkoj sceni.
Lako je govoriti o “praznim slavonskim selima” kriveći za to isključivo hrvatski patriotizam, ali bi bilo pošteno priznati koliku su ulogu u tom pražnjenju imali oni koje SDSS ne želi osuditi – oni koji su devedesetih te kuće palili, a danas o tome, baš kao u metafori zastupnice Jeckov, šute kao o “prirodnoj katastrofi”.
Što je točno izjavila Dragana Jeckov?
Kako bi se uvidio puni razmjer ove retoričke akrobacije, donosimo njezinu izjavu u cijelosti:
„To je vrijeme kada se seoske hrabriše, uz pokoju čašicu više, naoružani šeširom, ohrabre i zapjevaju o nekoj istini, s maskom ili bez maske, ali sa saborskim imunitetom. A pjevanje je takvo da treba imati aromu suhomesnatog patriotizma i u pravilu se pjeva iz petnih žila kako bi se čulo do zadnje šupe. Tambura u tim danima postaje najbolja violina i prati se zvonka pjesma koja ima sve elemente, od bećarskog nadmetanja do revizije povijesti. U toj šarenoj kulisi pojavi se lokalni bećar i zapjeva o kolaboracionistu nad kolaboracionistima u tonalitetu kao da je ispao iz 1941. godine. Ovaj iz grobnice od zlata predao je komad domovine, a onda nakon više desetljeća o tome pjevaš kao u herojskoj baladi. To je kao da zapališ kuću pa napišeš sonet o toplini svog ognjišta. Relativiziranjem prošlosti ne mijenjaju se činjenice, lakše je pjevati o takozvanim velikim vođama nego u praznim slavonskim i srijemskim selima.“
Istina je da se činjenice ne mijenjaju pjevanjem bećarca, ali se ne mijenjaju ni vašim selektivnim moraliziranjem. Dokle god ne osudite svaki ekstremizam jednako oštro kao onaj Josipa Dabre, vaši “soneti” o demokraciji ostat će samo prazna ljuštura političkog oportunizma.
Nacionalnoplus/D.P.