Hrvatski sabor u utorak je raspravljao o izmjenama Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, koje donose važne novosti za civilne žrtve, ali istovremeno jasno povlače crtu između žrtve i agresora. Nova pravila, koja proširuju krug korisnika prava, naišla su na podršku i vladajućih i oporbe, ali i otvorila stara pitanja nacionalne odgovornosti, patnje i pravde.
Najveća promjena tiče se uvjeta za stjecanje statusa civilnog invalida: umjesto dosadašnjih 60 posto oštećenja organizma, pravo se sada može ostvariti već pri 20 posto. Ovo će mnogim oboljelima – koji su do sada ostajali ispod praga zakonskog priznanja – otvoriti vrata do prava na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak, dodatak za njegu i druge oblike pomoći.
„To je značajna novost“, ocijenila je Irena Dragić (SDP), postavljajući pitanje što s onima kojima su zahtjevi već bili odbijeni. Državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Darko Nekić odgovorio je da će se ti predmeti ponovno razmatrati – u svjetlu novih zakonskih kriterija.
No, uz širenje prava, Nekić je jasno podvukao jednu granicu:
„Ne vidim mogućnost da netko, tko je bio agresor na ovu državu, ostvari prava po ovom zakonu“, rekao je u saborskoj raspravi, reagirajući na izjavu Ivice Ledenka (Most), koji je upozorio na neriješenu ratnu štetu i nepostojanje registra agresora.
Povjerenstvo koje odlučuje o pravima, tvrdi Nekić, detaljno valorizira svaki predmet, i isključuje mogućnost da se agresori provuku kroz sustav. Time je odbacio i višekratne optužbe dijela desnice da se zakon zloupotrebljava.
„Hrvatska neće plaćati agresorima“, kratko je poručio i Predrag Mišić (DP).
Zakon se, osim definicije statusa, mijenja i u pogledu osnovice za obračun prava. Do sada se koristila proračunska osnovica koja nije mijenjana čak 24 godine. Po novom modelu, osnovica će se utvrđivati godišnje, odlukom Vlade, a njen iznos neće smjeti biti niži od prethodnogodišnjeg. Time se otvara prostor za redovita povećanja novčanih naknada.
Prema podacima Ministarstva, trenutno 2.044 osobe ostvaruju prava po zakonu. Kad je zakon uveden 2021., pristiglo je 1.326 predmeta. Nekić je otklonio tvrdnje da se dogodila „poplava“ zahtjeva, rekavši kako se zapravo dogodio suprotan trend – broj zahtjeva postupno opada.
Procjena godišnjih troškova provedbe zakona iznosi oko 1,8 milijuna eura.
Pitanje nacionalne i političke ravnoteže zakona ostaje osjetljivo. Marin Miletić (Most) upozorio je da se „ni jednim zakonom ne smije izjednačiti žrtva i agresor“, dok je Dragana Jeckov (SDSS) poručila da „civilne žrtve ne bi smjele imati ni nacionalnost, ni političko obilježje“.
„Žrtva je žrtva, a patnja je patnja. Dužnost države je da se zakon ne pretvori u novu administrativnu nepravdu za one koji su već jednom stradali“, rekla je Jeckov.
Posebno je otvoreno i pitanje međunarodne dokumentacije. Na upit zašto se „blanketno“ odbijaju medicinski nalazi iz inozemstva, Nekić se pozvao na odluku Ustavnog suda iz 2008., po kojoj dokumentacija izdana izvan Hrvatske ne može dokazivati događaje unutar zemlje.
Dok se zakon širi u svojoj socijalnoj dimenziji, politički i povijesni razgraničava jasno ostaje: Hrvatska civilne žrtve prepoznaje i podržava – ali neće zaboraviti tko je bio agresor.