Nekad veliki praznik: Sjećanje na Prvi maj iz doba entuzijazma i zajedništva
Za generacije koje pamte poratna desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, Prvi maj – Praznik rada – nije bio samo još jedan neradni dan. Bio je to praznik s dušom, s porukom, sa zajedništvom. Bio je to dan kada su radnici, seljaci i poštena inteligencija slavili sebe – kao nositelje napretka jednog društva koje je vjerovalo u bolje sutra.
U socijalističkoj Jugoslaviji, Prvi maj je imao status gotovo svetkovine. Nosili su se crveni karanfili, simbol radničkog pokreta, a parole poput “tvornice radnicima, zemlja seljacima” bile su više od slogana – bile su izraz vjere u društvenu pravdu i bolju budućnost. Ljudi su marširali s ponosom, često i s osmijehom, u kolonama koje su prolazile glavnim ulicama gradova. Na transparentima su se nizali uspjesi: premašene norme, novootvorene tvornice, napredni strojevi. Bilo je to doba entuzijazma, rasta i industrijalizacije, kada se ruralno stanovništvo poticalo da seli u gradove, gdje ih je čekao posao i nada.
Parade su bile spektakularne. Radnici svih profesija, pioniri u narodnim nošnjama, vojska, sportaši, sindikalci, studenti – svi su ponosno defilirali pred građanima. Vojni piloti su izvodili akrobacije, a folklorne grupe plesale kolo. I sve to pod budnim okom organizatora i zvukom pjesama koje su slavile rad i solidarnost.
Neizostavan dio prvomajske tradicije bili su i uranci – okupljanja u prirodi, u zoru, uz logorske vatre. Narod bi se okupljao na izletištima, s dekama, hranom od kuće, tamburašima i osmijehom. Pozornica bi bila mjesto za sindikalne govore, recitacije, pjesmu i folklor. Nakon formalnog dijela slijedila bi gozba: prasci, janjci, pa i pokoji vol na ražnju. Roštilj, gemišt, pivo – i naravno, dobro društvo. Nije bilo važno ima li se puno – važna je bila atmosfera.
Kako su 1970-e i 1980-e donijele rast životnog standarda, Prvi maj je počeo poprimati drugačiji karakter – više hedonistički nego ideološki. Prvi automobili postali su statusni simboli, a njihovo “izvođenje u prirodu” postalo je gotovo obavezno. Pranje “fiće”, “tristaća” ili “golfa” sapunicom, glasna glazba iz kasetofona i obavezna roštiljada postali su nova prvomajska norma. Igrale su se odbojka, nogomet, badminton, a litri pive i gemišta tekli su bez prekida.
Nažalost, s odlaskom ideala otišla je i briga o detaljima – oko prirode, čistoće, značenja. Ostajale bi hrpe smeća, ali malo tko je tada razmišljao o ekologiji. Glavno pitanje bilo je: koliko se dana spaja i kakvo će biti vrijeme?
Danas, dok Prvi maj većini znači produženi vikend, dobro je sjetiti se što je on nekada značio. Nije to bila samo proslava rada, već proslava čovjeka koji stvara, gradi, sanja i vjeruje. U vremenu kada se entuzijazam činio beskonačnim, a zajedništvo neupitnim.
Možda nam je danas, više nego ikada, potreban upravo taj duh solidarnosti i vjere u bolje sutra. Jer Prvi maj nikada nije bio samo dan – bio je pokret, osjećaj, nada.
Nekada snažan simbol radničke borbe, Prvi maj – Praznik rada – s vremenom je u mnogim društvima postao ono što neki danas sarkastično nazivaju “praznikom nerada”. S vremenom su ideali i povijesne poruke tog dana sve više ustupili mjesto tradiciji spajanja neradnih dana, roštiljanju, putovanjima i potrazi za dobrim vremenom.
Poseban oblik razočaranja bio je kada bi 1. svibnja pao na vikend – tada se gubila čitava čar višednevnog odmora. Bilo je uobičajeno planirati kako spojiti Praznik rada s vikendom i dodatnim slobodnim danima, pa je cijeli tjedan znao biti rezerviran za odmor, bijeg iz grada i hedonističke užitke.
Mnogi su Prvi maj koristili kao priliku za posjete rodbini – bilo na selu, bilo u drugim gradovima – dok su oni dubljeg džepa putovali u inozemstvo. Trst i Solun bili su nezaobilazne destinacije za shopping i kratki odmor, dok su more i planine zvali ljubitelje prirode i opuštanja. U organizaciji sindikata razvila se i čitava tradicija prvomajskih izleta i putovanja, koji su nerijetko uključivali autobuse puni radnika, sendviča, harmonika i entuzijazma.
Ipak, korijeni Prvog maja podsjećaju na ozbiljniju i borbeniju prošlost. Taj je datum ustanovljen u spomen na prve masovne radničke demonstracije održane 1. svibnja 1886. u Chicagu, kada su radnici zahtijevali bolje uvjete rada i osmosatno radno vrijeme. Prosvjedi su tada rezultirali velikim represijama, a četvorica radničkih vođa bila su pogubljena. Upravo zbog toga dan je dobio duboko simbolično značenje za radnički pokret diljem svijeta.
Nakon Oktobarske revolucije, 1. svibnja postao je državni praznik u Sovjetskom Savezu, a ubrzo i u drugim socijalističkim zemljama, gdje je dobio i političku i društvenu težinu. Bio je to dan kada su se veličali rad i radnici, organizirale masovne parade, pokazivala vojna i industrijska snaga te slalo poruke jedinstva.
Zanimljivo, u samoj zemlji gdje je pokret započeo – u SAD-u – 1. svibanj nije ostao službeni praznik rada. Zbog njegovog povezivanja s komunističkim režimima, Amerikanci su odlučili svoj Labor Day premjestiti na prvi ponedjeljak u rujnu, gdje se i danas obilježava, bez povijesnog podsjećanja na krvave početke radničke borbe.
Danas, u vremenu kada su radnička prava pod pritiskom, a sindikalna borba često gurnuta na margine, možda je trenutak da se ponovno prisjetimo što Prvi maj zaista znači. I da ga ne svedemo samo na produženi vikend, roštilj i prometne gužve, nego da ponovno prepoznamo vrijednost borbe za dostojanstven rad i društvenu solidarnost.