Piše: Dražen Prša
Gospodine Jergoviću,
kad čitam vaš poziv na “marš protiv fašizma”, ne mogu izbjeći jedno osnovno pitanje:
u kojoj to zemlji vi živite i o kakvom to fašizmu govorite u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj?
Hrvatska nije nastala ni slučajno ni tuđom voljom.
Stvorena je krvlju ljudi koji su se borili upravo protiv onoga što vi danas prizivate kao metaforu — protiv totalitarizma, protiv tlačenja, protiv gaženja ljudskih prava. Zato je teško razumjeti u kojem to segmentu naše slobodne države prepoznajete fašizam.
Kažete da “briga za slabije” znači biti protiv fašizma.
Nitko se s tim ne spori — ali zašto automatski sugerirati da Hrvatska ne brine o svojim građanima?
Kažete da “briga za one drugačije” znači borbu protiv fašizma.
Točno — ali zašto tvrdite da živimo u društvu koje to ne čini?
Kažete da “briga za one koji dolaze izdaleka” znači biti protiv fašizma.
U redu — ali zašto implicirati da Hrvatska prema njima ne postupa humano?
Vaše riječi ostavljaju dojam kao da Hrvatska živi u nekoj vrsti uličnog mraka, režimske represije i neprestanih progona.
Gdje ste to vidjeli?
Na temelju čega tvrdite da je hrvatsko društvo zatrovano “fašizmom”?
Što točno u ovome sustavu, uređenom po europskim demokratskim standardima, predstavlja ono protiv čega pozivate na marš?
Sugerirati da je današnja Hrvatska mjesto u kojem je potreban “antifašistički otpor” znači zanemariti realnost:
Hrvatska ima slobodne izbore, ima višestranačje, ima nezavisne medije, ima politički pluralizam, ima civilno društvo, i ima zakone koji štite svačija prava podjednako.
Zato je legitimno pitati:
što točno tražite od Hrvatske koju su branitelji obranili upravo da bi bila slobodna od bilo kakvog oblika totalitarizma?
Nije riječ o tome da netko ne smije imati svoje stavove — naravno da smije.
Ali kad se govori o “fašizmu”, onda se mora govoriti precizno, odgovorno i s mjerom.
Jer takve riječi nose težinu.
Ne smiju biti politički rekvizit. Ne smiju biti retorička igračka. Ne smiju se upotrebljavati tako olako da se njima opisuje vlastita zemlja u kojoj — volimo je ili kritiziramo — ipak živimo u demokraciji.
Možemo se ne slagati oko milijun stvari.
Ali jedno je ipak važno reći:
u Hrvatskoj nema fašizma protiv kojega bi trebalo marširati — ali ima demokracije u kojoj svatko ima pravo reći što misli.
I to je možda najbolji dokaz slobode koju često zaboravljamo cijeniti.