Piše: [Dražen Prša/Nacionalnoplus]
Postoje glasovi koji su tek informacija, i postoje oni koji su institucija. U ličkim domovima, od vrhova Velebita do obala Gacke, glas Ruže Orešković punih je 40 godina bio upravo to – dio obitelji, jutarnja kava, večernja utjeha i nepokolebljivi barjaktar istine. Danas, kada Ruža najavljuje svoj odlazak u mirovinu (?..), ne odlazi samo direktorica i glavna urednica; s etera se povlači čitava jedna era novinarstva koja je redefinirala što znači biti “lokalni radio”.
Ratni eter: Linija obrane koja se nije gasila
Povijest će Ružu Orešković najviše pamtiti po njezinoj nadljudskoj ulozi tijekom Domovinskog rata. U najmračnijim danima stvaranja hrvatske države, kada su komunikacije bile prekidane, a strah se uvlačio u svaku poru društva, Hrvatski radio Otočac pod njezinim vodstvom postao je svjetionik.
Ruža nije bila samo izvjestiteljica; bila je živa veza između bojišta i ognjišta. Njezin je glas ulijevao nadu braniteljima u rovovima, dajući im do znanja da cijeli kraj stoji uz njih, dok je majkama i suprugama u skloništima donosila mrvice mira u svijetu koji se rušio. U tim trenucima, radio nije bio samo medij – bio je jedini dokaz opstojnosti i otpora.
Profesionalnost iznad radnog vremena
Za Ružu novinarstvo nikada nije bio posao “od sedam do tri”. Njezina predanost graničila je sa žrtvom. Dok su drugi odlazili kući svojim obiteljima, Ruža je ostajala u studiju, boreći se s opremom, rokovima i onim najtežim – birokratskim vjetrenjačama.
Radio je za nju bio drugi dom, a redakcija druga obitelj. Nerijetko je vlastite privatne trenutke i potrebe stavljala u drugi plan kako bi frekvencija 90.1; 93 i 107.6 MHz ostala aktivna. Ta beskompromisna borba za opstojnost najstarije radijske postaje u regiji rezultirala je brojnim nagradama Hrvatske udruge radijskih nakladnika (HURIN), ali njezino najveće priznanje uvijek je bilo povjerenje slušatelja.
Između istine i administracije: Trnovit put novinara
Biti neovisan novinar u maloj sredini zahtijeva posebnu vrstu hrabrosti. Ruža se desetljećima hrvala s administrativnim aparatima i političkim pritiscima, dokazujući da profesionalizam ne poznaje kompromise. Njezin odlazak, najavljen još krajem 2025. godine, odraz je žene koja zna kada je vrijeme za mirovinu, ali i žene koja je do zadnjeg dana inzistirala na proceduri, redu i poštivanju struke, što je vidljivo i iz njezina nedavnog zahtjeva za razrješenjem upućenog Skupštini HRO-a.
“Novinarstvo je hod po oštrici britve između javnog interesa i birokratskih prepreka. Ruža je tim putem hodala uspravno, ne gubeći ljudskost.”
Nasljeđe koje ostaje
Iako se 1. ožujka 2026. Ruža formalno oprašta od direktorske i uredničke funkcije, njezina “novinarska istina” nastavlja živjeti. Hrvatski radio Otočac ostaje najslušanija postaja s kojom ćemo se i dalje buditi i sklapati oči. Svaki novi jingle, svaka vijest i svaka pjesma u eteru nosit će u sebi dio njezine energije i vizije.
Hrvatski identitet u Lici jači je zbog njezina rada. Povezala je domove u jednu veliku zajednicu koja dijeli ljubav prema svom zavičaju.
VELIKO HVALA, RUŽO!
Draga Ružo, Hvala ti na tisućama ispisanih i pročitanih stranica teksta koje su gradile povijest našega kraja. Hvala ti što si bila glas razuma kada je vladao kaos i toplina kada je vladala zima.
Tvoj rad nije bio samo prijenos informacija; bio je to čin ljubavi prema Otočcu, Gackoj i Hrvatskoj. Odlaziš u mirovinu ostavljajući nam u naslijeđe radio koji se ne samo sluša, već mu se vjeruje.
Hvala ti na svakoj neprospavanoj noći u studiju, na svakoj borbi za “mali radio” i na tome što si nas naučili da se istina, bez obzira na prepreke, uvijek mora čuti.
Sretno ti u novim životnim stazama, tvoj glas zauvijek ostaje u našim srcima!