Opsesija crvenom krpom domoljublja: Dalija Orešković ima jednu omiljenu temu i ne misli je se odreći

Piše: Ivan Prebeg

Saborska zastupnica Dalija Orešković ponovno je pronašla svoju omiljenu metu. Čim hrvatski narod negdje zaroni u ponos, spoji se u zajedništvu ili zapjeva domoljubne pjesme, ona osjeća neizdrživ poriv da sjedne za tipkovnicu i krene u ideološki obračun.

Najnoviji povod za njezinu neskrivenu frustraciju bio je televizijski prijenos Thompsonovog koncerta na Tijelovo na javnoj televiziji. Za Orešković, slika prepunog trga ili stadiona koji uglas pjeva o ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini, bila je previše da prođe bez njezina žučnog komentara.

Nije to ni izbliza prvi put. Zastupnica godinama uporno ponavlja iste, već izlizane teze o Thompsonu, NDH i onome što ona vidi kao tihu rehabilitaciju ustaškog naslijeđa u javnom životu Hrvatske. Njezini kritičari s pravom ističu da joj je to postala jedina tema, svojevrsna politička slamka spasa, pri čemu svjesno bira najekstremnije pojedinačne primjere iz publike kako bi popljuvala stotine tisuća čestitih ljudi.

Time se obraća sve manjem, radikalnom krugu istomišljenika koji ionako misle isto što i ona. S druge strane, njezini rijetki pristaše kažu da je upravo ta upornost poanta – da bez takvih glasova određene pojave ne bi nailazile ni na kakav otpor. Ovaj put je za metu uzela i HRT, kojemu zamjera što je prijenosom koncerta javnom spektaklu dao institucionalnu dimenziju. Objavu je napisala onako kako ih uvijek piše – gusto, metaforično, s teškom dozom ironije koja neće svima sjesti.

Premijera Andreja Plenkovića smjestila je u sporednu ulogu, a Marka Perkovića Thompsona okrunila za „kralja” kojemu premijer služi kao „dosadna reklama usred filma”. Reakcije su bile predvidljive – njezini ideološki drugovi su kimali glavom, dok je većina naroda ponovno prevrtala očima na njezinu očitu netrpeljivost.

Pogled u ogledalo saborske zastupnice: Zašto Dalija “vrišti” na hrvatske pjesme, a šuti na partizanske derneke?

Prije nego što seciramo njezine tekstualne napade, moramo se zapitati ono ključno, novinarsko i ljudsko pitanje: Zašto jedino Dalija Orešković toliko histerično ISKAČE iz saborskih klupa čim se spomenu Thompson, domoljublje, Domovinski rat i pozivanje na očuvanje svetog pijeteta prema našim herojima?

Zašto zastupnica doslovno “vrišti” i vidi crnokošuljaše na svakom koraku kada se pjevaju pjesme koje slave ljubav prema rodnoj grudi, dok s druge strane javno i s ponosom veliča propali antifašizam, komunističkog diktatora Tita, jugoslavenske tradicije i obilježja bivše države?

Odakle izvire ta nevjerojatna količina netrpeljivosti prema svemu što je u obrambenom Domovinskom ratu stvoreno? Kako je moguće da joj smetaju hrvatski branitelji koji s ponosom veličaju svoje povijesne pobjede i slave uz stihove o Gackoj, Čavoglavama ili Vukovaru, dok njoj samoj nimalo ne smeta naslikavanje uz jugokomunistička obilježja i simbole pod kojima je ta ista Hrvatska razarana 1991. godine? Kud će nju, u političkom smislu, odvesti ta slijepa mržnja prema tradiciji vlastitog naroda, vjerojatno je samo pitanje trenutka.

Što Dalija piše o „U-tjelovljenju novog kralja” i zašto joj činjenice ne idu u prilog

U svom gustom, ciničnom osvrtu pod naslovom „U-tjelovljenje novog kralja”, Orešković piše:

„Na blagdan Tijelova, U-tjelovljenje novog kralja, nove vjere, nove domoljubne mjere… Možda bi se mogla snimiti i uvodna emisija, poput onih koje se prikazuju neposredno prije velikih utakmica ili Eurosonga. Pa u njoj ispričati priču o premijeru koji je s djecom došao na generalnu probu, o crnokošuljaškoj mladeži koja je uoči koncerta pjevala o Juri Francetiću u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, o oslobađajućoj presudi za jedan urlik ‘za dom spremni’ u live prijenosu, jer je počinitelj, eto, bio uzbuđen iščekivanjem velikog spektakla.”

„Spektakl je doista bio velik. Bio je sve samo ne koncert na kojem se publika okuplja zbog glazbe. Bila je to manifestacija sile koja se potom prelila na ulice, na tribine i stadione, na prijeteće grafite, pa čak i na mise na kojima se nekoga proklinje, neka pate i neka umru u patnji ako im se ne sviđa to crnokošuljaško domoljublje.”

Protuargument: Dalija Orešković ovdje koristi klasičnu metodu podmetanja i kolektivne krivnje. Proglašavati veličanstven estradni i domoljubni događaj “manifestacijom sile” može samo netko tko pati od teške političke sljepoće. Thompsonovi koncerti su mjesta gdje se okupljaju obitelji, bake, djedovi i unuci.

Publika se okuplja upravo zbog glazbe i poruka zajedništva koje te pjesme nose. Ako šačica anonimnih provokatora negdje otpjeva neprimjerenu pjesmu, Orešković to perfidno koristi kako bi etiketirala cijeli jedan narod i publiku od nekoliko desetaka tisuća ljudi. Zanimljivo, nikada nismo čuli njezine krikove kada se na Kumrovcu ili Trnjanskim kresovima pjevaju pjesme kojima se slavi klanje hrvatskih sinova nakon 1945. godine. Gdje je tada njezina osuda “manifestacije sile” i totalitarizma?

Mit o „normalizaciji ustaštva” nasuprot prešućivanju komunističkih zločina

Nadalje, zastupnica u svom tekstu nastavlja s dramatičnim optužbama o „normalizaciji ustaškog pokliča”:

„Uslijedila je turneja Thompsonovanja po lijepoj našoj i po susjednoj nam BiH. Uslijedila je normalizacija ustaškog pokliča i rehabilitiranje NDH, pjev saborskog zastupnika iz redova vladajuće većine o Anti Paveliću kao vođi svih Hrvata, i mise na kojima se blagoslivljaju pronađeni posmrtni ostaci njezine vojske, prekriveni zastavama Republike Hrvatske, ove naše, po Ustavu još uvijek antifašističke.”

„Dobro je da se taj spektakl U-tjelovi još jednom, na Tijelovo. HRT kao javni medijski servis dat će mu institucionalnu dimenziju.”

Protuargument: Tvrditi da u Hrvatskoj u 2026. godini postoji “rehabilitiranje NDH” obična je politikantska izmišljotina koja služi za strašenje lakovjernih birača i skretanje pažnje s realnih društvenih problema. Nitko u Hrvatskoj ne rehabilitira NDH. Međutim, ono što Daliji Orešković zapravo smeta jest činjenica da hrvatski narod više ne želi šutjeti o zločinima njezinih ideoloških predaka.

Smeta joj što se dostojanstveno pokapaju kosti vojnika i civila koje su njezini voljeni partizani bez suda pobacali u jame. Nazivati dostojanstven i kršćanski pokop ljudskih ostataka “rehabilitacijom ustaštva” vrhunac je bešćutnosti. HRT kao javni servis ima punu obvezu i pravo prenositi događaje koji zanimaju milijunski auditorij u Hrvatskoj, ma koliko to njezinu ultra-lijevom oku smetalo.

Pucanj u prazno: Tko se zapravo bavi povijesnim revizionizmom?

Za kraj, Orešković se obrušila na Thompsonove stihove i samu bit hrvatskog suvereniteta kroz odlomak koji naziva „Pucanj iz pištolja na početku utrke”:

„’Jugoslavija je mrtva’ poručio je autor stihova ‘loša bila četr’es’peta, rasula nas preko svijeta’. Mislili smo da se sprda ili da je zaostao u razvoju događaja, kad ono, ispostavilo se da je ta rečenica bila kao pucanj iz pištolja na početku utrke, start za povijesni revizionizam, start za govor mržnje protiv svakoga tko na činjenice i na razum ukazuje, start za prijetnje i protjerivanje svih čija krvna zrnca nisu domoljubna ako su crvena, a ne crna.”

„Da, treba nam ta snimka, ne samo na Tijelovo, nego svaku večer, prije ili iza dnevnika, da se sudara s poslanicama, pardon – izjavama premijera, da premijera stami na sporedno mjesto, kao dosadnu reklamu usred filma. Kralj je ipak samo jedan, ne mogu biti dva. Kralj vjere od ognja i mača, kralj domoljublja zaogrnutog u ustaške pokliče, kralj države u kojoj su državne institucije u službi jedne političke stranke.”

Protuargument: Stih „loša bila četr’es’peta, rasula nas preko svijeta” nije nikakav govor mržnje, nego povijesna, krvlju ispisana činjenica za stotine tisuća hrvatskih obitelji koje je komunistička diktatura protjerala, zatvorila ili likvidirala nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Pokušaj Dalije Orešković da povijesnu istinu o patnji hrvatskog naroda proglasi “povijesnim revizionizmom” jasan je pokazatelj njezine ideološke ostrašćenosti.

U Hrvatskoj nitko ne broji krvna zrnca, niti ikome smetaju crvene boje ako su one simboli rada i napretka. Smeta nam, međutim, crvena zvijezda petokraka pod kojom je Vukovar sravnjen sa zemljom, a koju Dalija i njezino društvo uporno pokušavaju rehabilitirati.

Njezin pokušaj da Thompsona prikaže kao nekakvog “kralja države” samo pokazuje koliko je odvojena od stvarnosti. Marko Perković Thompson je glazbenik kojeg narod voli jer pjeva o onome što prosječan Hrvat osjeća u srcu. To što Dalija Orešković u tom kucanju hrvatskog srca čuje samo ustaške pokliče, problem je njezine vlastite političke optike, koja je očito zapela u nekim prošlim, mračnim vremenima za koja je i sama svjesna da se više nikada neće vratiti.

Nacionalnoplus

Podijeli objavu