Bivša saborska zastupnica koja u Sabor više ne ulazi ni na mala vrata, Katarina Peović, ponovno se javila javnosti. Ovaj put kao samoproglašena profesorica političke ekonomije, iseljavanja i ekologije – sve u jednom.
Povod je bio 43. pokušaj opoziva Vlade u Saboru, koji je, kao i mnogi prije njega, završio neuspjehom.
Iseljavanje kao brojka za predizbornu upotrebu
Peović je svoju objavu započela konstrukcijom u kojoj je povezala opoziv Vlade i iseljavanje:
“Zahtjev za opozivom Vlade ili nekog ministra u Saboru je pokrenut 43. put. Toliko se ljudi iseljava za dvanaest sati u prosjeku svaki dan već 30 godina. Zahtjev za opozivom mnogi bi prihvatili i kada su ljudi izašli na ulicu zbog Gospića i Like.”
Prema njezinoj logici, brojka od 43 postaje simbolična mjera nacionalne tragedije. Iako je činjenica da Hrvatska gubi stanovništvo već desetljećima, povezivanje dviju potpuno različitih statistika u istu rečenicu zvuči kao jeftin retorički trik za naslov.
Gospić kao “hrvatski Černobil” i teorija o uvezenom smeću
Najveći dio svog izlaganja Peović je posvetila slučaju Gospić, koji je nazvala “praktički hrvatski Černobil”.
“Slučaj Gospić – sistemskog trovanja okoliša i iskrcavanja evropskog otpada koji nismo sami proizveli (!) a koji će potencijalno ugroziti zdravlje generacija koje dolaze, praktički je hrvatski Černobil. Za razliku od Černobila, kusamo posljedice otpada koji nije naš, niti smo imali ikakve koristi od njega. Koristi su imali samo domaći i strani kapitalisti.”
I dalje u istom tonu:
“Posljedice zagađenja su projektili u budućnost – generacije koje dolaze moguće će nepovratno osjećati posljedice zagađenja kojeg su pohlepni kapitalisti uz zaštitu vladajućih, proizveli. Zašto mi zbrinjavamo uopće talijanski i njemački otpad? Zato jer je Šincekova firma bila najjeftinija. A bila je najjeftinija zato jer će generacije koje dolaze platiti svojim životima ostatak cijene zakopavanja opasnog otpada u tlo”
Trovanje zemlje, koju su temeljito opljačkali, sigurno je dovoljan razlog za opoziv, poručuje Peović, zaboravljajući pritom da je upravo sustav koji ona ideološki zagovara u praksi ostavio neke od najvećih ekoloških crnih točaka u Europi.
Plenkovićeva Hrvatska vs. Peovićkina katedra
Nakon ekologije, na red je došla ekonomija. Bivša zastupnica Radničke fronte, stranke koja na izborima jedva prelazi prag vidljivosti, našla se pozvanom tumačiti makroekonomske pokazatelje.
“Plenković pak nudi drugu sliku Hrvatske. U Saboru, u raspravi o izvješću Vlade vidjeli smo idealiziranu, Plenkovićevu Hrvatsku. Ona valjda izgleda dovoljno dobro da nas drži u kućama. Plenković i HDZ imaju šalabahter i svi ponavljaju kao jedan iste brojke – o očekivanom gospodarskom rastu, rastu BDP-a, rejtingu, o projiciranom četvrtom najbrže rastućem gospodarstvu Evropske unije u razdoblju od 2025. do 2027.”
Pa postavlja pitanja na koja sama nudi odgovor u stilu predavanja na prvoj godini:
“A što je bilo prije? Kako smo se našli na samom začelju EU? Kako smo postali smetlarnik Evrope? Zašto je iselilo preko milijun stanovnika, ako nam je tako dobro?”
BDP, rejting i Grčka kao dokaz
Posebno se obrušila na brojke kojima se Vlada hvali.
“Brojke kojima se hvali Plenković – gospodarski rast, rast BDP-a, ne reflektiraju stvarni standard ljudi. Još manje to reflektira rejting. Grčkoj je agencija Moody’s dodijelila A1 rejting pred najveću ekonomsku krizu 2009. i praktički bankrot.”
A onda o inflaciji i plaćama:
“Ono što pokazuje standard ljudi je inflacija koja je u nas značajno viša u usporedbi s drugim EU zemljama. Hrvatska je među zemljama s najvišom stopom inflacije u EU i eurozoni. Rast plaća i mirovina je još neuvjerljivija manipulacija. Što znači rast plaća ako ni plaće niti mirovine nisu dostojanstvene i debelo zaostaju za prosjekom EU?”
“Minimalna neto plaća u Hrvatskoj iznosi manje od 30 posto dostojanstvene plaće, koja bi, prema izračunu Novog sindikata, trebala biti preko 3000 eura. Naše plaće zaostaju duplo od prosjeka EU. U Hrvatskoj čak 800.000 umirovljenika prima mirovinu manju od 800 eura. Udio mirovine u prosječnoj plaći još nije dosegnuo ni 50 posto. U Jugoslaviji je taj udio iznosio 70 posto.”
Povlačenje Jugoslavije kao referentne točke za mirovinski standard možda najbolje oslikava ideološki kompas autorice – nostalgija kao ekonomski argument.
“Svaki šesti radnosposobni iselio” i vojska, dronovi, Jarun
U nastavku slijedi popis svih poznatih problema, bez hijerarhije i bez rješenja.
“Standard ljudi najbolje pokazuje činjenica da je svaki šesti radnosposobni iselio iz Hrvatske. Ljudi ne bi odlazili da im je ovdje dobro. Gubimo čitave generacije. Oni koji ostaju nemaju osnovnu zdravstvenu zaštitu. Na preglede se čeka više od 500 dana.”
Peović se dotakla i vojske:
“Uz to, što reći na najavljeno dodatno povećanje izdvajanja za vojsku i novo naoružavanje. Umjesto da saniramo posljedice teškog zagađenja i zaustavimo iskrcavanje europskog otpada u našu, do nedavno čistu i lijepu zemlju, nabavljamo oružje koje nema svrhu zaštite, već dodvoravanja najrazvijenijim ekonomijama.”
Kao krunski dokaz navodi pad drona na Jarun 2022.:
“To je slikovito ilustrirao pad drona na Jarun 2022. godine, koji ne samo da nismo spriječili, već do danas nemamo odgovor na pitanje – tko ga je lansirao. Koja je svrha onda naoružavanja, ulaganja u vojsku umjesto u vrtiće, domove za starije, škole, obrazovanje?”
Pečalbarska generacija kao zaključak predavanja
Za kraj, emotivna poanta o srednjoškolskim ljubavima:
“Među srednjoškolcima kola jedno poučno pravilo – da se ne smiju zaljubljivati u četvrtom razredu. Zašto? Jer oni koji se tada zaljube imaju najbolje šanse da ih sudbina rastavi, jer će veliki broj njih iseliti, svako na svoju stranu, trbuhom za kruhom. Pečalbarska generacija posljedica je politika Andreja Plenkovića, ali i svih vlada do njegove. Djeca nemaju prava niti na prve ljubavi, a Plenkovićevi ljudi plješću na grandioznim uspjesima. Pa uspjeh bi bio da mladost može ostati u svojoj zemlji. Možda to da im osiguramo umjesto praznih brojki?”
Problem iseljavanja je stvaran. Problem je i što se o njemu govori tek kad treba podsjetiti javnost da bivša zastupnica još postoji. Nakon što je Radnička fronta ostala bez parlamentarnog statusa, a njezin politički projekt doživio krah na izborima, ostaju dugačke objave, velike riječi poput kapitalisti, pečalbarska generacija i Černobil te pokušaj da se svaka tema – od Gospića do mirovina – pretvori u mini katedru za političku ekonomiju.
Uz malo pažnje javnosti, makar i na jedan dan.
Nacionalnoplus