Piše Dražen Prša
Presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu u predmetu hrvatske i srpske tužbe za genocid, iako za mnoge razočaravajuća, nosi dalekosežne posljedice koje se ne smiju previdjeti. Hrvatska je, formalno, izgubila tužbu. Sud je odbacio tvrdnju da je Srbija, odnosno tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, počinila genocid nad hrvatskim narodom. No, između redaka ove presude iščitava se jasna, možda najjasnija potvrda onoga što hrvatska javnost zna već tri desetljeća – da je na Hrvatsku izvršena brutalna, planska agresija s ciljem stvaranja etnički čiste “velike Srbije”.
Sud izrijekom potvrđuje da su srpske snage – JNA i paravojne postrojbe – na okupiranim područjima Hrvatske počinile zločine koji imaju obilježja genocida. Navedeni su prostori Slavonije, Like, Banovine, Korduna, Dalmatinske zagore. Naveden je i cilj: protjerivanje Hrvata i drugih nesrba kako bi se stvorio homogeni teritorij pod srpskom kontrolom. Ako to nije presuda o agresiji, onda je svakako presuda o njezinim posljedicama – koje se ne mogu više relativizirati, minimizirati ni ignorirati.
Ono što nismo dobili u presudi o genocidu, dobili smo u povijesno pravnom kontekstu: priznanje međunarodne institucije da ono što se dogodilo u Hrvatskoj nije bio nikakav “građanski rat”, kako to već godinama, uporno i sustavno, ponavljaju određeni domaći i strani krugovi. Sud je jasno naznačio da Srbija snosi odgovornost za djelovanja JNA i srpskih snaga do travnja 1992., kada je pravno preuzela identitet nekadašnje SFRJ.
To što nije potvrđen genocid – najteži oblik zločina prema međunarodnom pravu – ne umanjuje težinu ni karakter rata koji je Hrvatska vodila. Sud nije ni relativizirao “Oluju” kako su neki najavljivali i priželjkivali. Naprotiv, presuda potvrđuje da nije bilo neselektivnog granatiranja ni planskog etničkog čišćenja. Presuda, zapravo, u cijelosti potpisuje ono što znamo – da je “Oluja” bila legitimna vojna operacija za oslobođenje okupiranog teritorija, s ciljem uspostave ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
Međutim, postoji i ona druga, manje udobna strana ove priče. Ona koja ne leži u Haagu, nego u Zagrebu. Hrvatska država je nakon rata propuštala sankcionirati brojne zločine počinjene nad vlastitim građanima – ne od strane agresora, već od pripadnika agresorskih snaga koji su se reintegrirali ili nikad nisu odgovarali. Brojni ratni zločinci i danas žive u Hrvatskoj, slobodno, bez ikakvog straha od kaznenog progona. Iako ne podliježu zakonu o oprostu, njihovi su zločini ostali nekažnjeni, a njihove žrtve nezaštićene i prešućene.
Ova presuda mora biti i poticaj, i podsjetnik, i obveza – da hrvatska država napokon počne raditi ono što nikakav međunarodni sud ne može učiniti umjesto nje. Mora očistiti vlastite redove od onih koji su sudjelovali u paradržavnim strukturama, koji su na bilo koji način doprinosili djelovanju Republike Srpske Krajine. Nije riječ o kolektivnoj krivnji, već o moralnoj i političkoj odgovornosti. Osobe koje su sudjelovale u neprijateljskim strukturama ne mogu biti dio sustava vlasti u državi koju su nastojale uništiti.
Vrijeme je i da se u hrvatskom društvu prestane s relativiziranjem ključnih činjenica. Ova presuda treba biti crta ispod koje prestaje “građanski rat”, “dvije strane” i “nesporazumi među narodima”. Sud je, koliko god diplomatski i suzdržano, jasno naznačio tko je bio agresor, a tko žrtva. Tko je napadao, a tko se branio. Tko je planirao etničko čišćenje, a tko je oslobađao vlastiti teritorij.
U konačnici, iako se možda očekivalo više, jedno je nedvojbeno – Međunarodni sud pravde je potvrdio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku. To je istina koju trebamo pamtiti, poštivati – i djelima potvrditi.