Odlazak na tržnicu, taj tradicionalni ritual subotnjeg jutra, za prosječnog hrvatskog građanina više nije opuštajuća šetnja među mirisima domaće zemlje, već ozbiljan udarac na kućni proračun. Najnoviji podaci s terena, koje donosi Slobodna Dalmacija, potvrđuju ono što kupci već tjednima osjećaju u novčanicima – cijene ruše sve povijesne rekorde, a „zeleni“ troškovi nezaustavljivo divljaju.
Put od uvoza do pulta: Tko “jede” razliku?
Hrvatska se trenutno nalazi u nezahvalnoj poziciji ovisnika o tuđim poljima. Dok naše police pune plodovi iz Italije, Mađarske, Španjolske i Slovenije, putanja jedne obične crvene paprike najbolje oslikava apsurd sustava. Iako njezina cijena pri prelasku granice može biti niska, dok prođe kroz ruke prijevoznika, skladištara i namiri trgovačke marže, na štandovima se penje na vrtoglavih tri do pet eura po kilogramu.
Slična sudbina prati i krastavce, koji ovisno o gradu i sezoni, dostižu cijenu od pet eura, dok se za jednu jedinu glavicu zelene salate nerijetko traži i do tri eura. No, možda najviše boli pogled na ono što smatramo osnovom svakog ručka – krumpir. Namirnica koja je desetljećima bila sinonim za jeftin i zasitan obrok, sada redovito premašuje granicu od dva eura po kilogramu.
Uvozni paradoks i “zlatni” grah
Posebno je porazan podatak o nedostatnosti domaće proizvodnje. Činjenica da nismo samodostatni tjera nas da osnovno povrće poput luka i mrkve, koje se prodaje za tri eura, uvozimo iz cijele Europe, pa čak i susjedne Srbije. Apsurd doseže vrhunac na vrećama graha – onaj bijeli, koji stiže čak iz Egipta, stoji nevjerojatnih deset eura po kilogramu, dok se šareni drži na „skromnih“ osam.
Bez obzira na to piše li na etiketi “domaće” ili je proizvod prešao tisuće kilometara da bi stigao do nas, zaključak je isti: povrće je skuplje nego ikad.
Kupci više ne pune torbe s lakoćom; svaka se mrkva i svaka glavica luka danas pažljivo odmjere na dlanu prije nego što završe na vagi. Tržnica je prestala biti mjesto široke ruke i postala poligon za strogu štednju.
Nacionalnoplus