Povijest hrvatske politike rijetko pamti figure koje su s tolikim integritetom spajale socijalnu osjetljivost i beskompromisno domoljublje kao što je to činio Dražen Budiša.
No, današnji pogled na HSLS pod vodstvom Darija Hrebaka otkriva bolnu istinu: stranka nije izgubila samo birače, već i svoju ideološku kralježnicu.
Dok je Budiša svoje hrvatstvo i borbu za materinski jezik plaćao najskupljom cijenom – godinama teške robije u Staroj Gradiški i Lepoglavi – njegov današnji nasljednik ostavlja dojam političara kojem je primarni cilj isključivo održavanje koalicijske stabilnosti i vlastite pozicije.
Budiša je bio simbol otpora totalitarnom sustavu, čovjek kojeg je komunistička petokraka proganjala i zatvarala, ali nikada nije slomila.
On je bio autentični glas koji je dokazivao da se može biti socijalno osviješten, a istovremeno nepokolebljivo odan nacionalnom identitetu.
Upravo taj povijesni kontekst čini današnju politiku Darija Hrebaka gotovo tragičnom. Nevjerojatno je da nasljednik čovjeka koji je proživio pakao zbog petokrake danas nema snage, ili pak političke hrabrosti, jasno osuditi i tražiti zabranu tih istih zločinačkih simbola.
Takav izostanak stava nije samo pragmatizam; to je duboko nepoštivanje vlastite stranačke povijesti i žrtve onih koji su HSLS stvorili kao stranku intelektualne i moralne snage.
Iako se Hrebaku ne može osporiti trud na lokalnoj razini u Bjelovaru, u nacionalnim okvirima on sustavno gubi kompas i stranku svodi na razinu lokalnog šerifa.
Bez odlučnosti koju je Budiša utkao u temelje, HSLS pod Hrebakom postaje tek servisna stranka bez mirisa i okusa.
Dok je Budiša bio gromada koja je gradila temelje demokracije, Hrebak danas tek bezuspješno pokušava ostati relevantan u sjeni velikih političkih igrača, ostavljajući iza sebe prazninu tamo gdje je nekada stajao ponos i jasan hrvatski stav.