Redoviti obroci, barem tri dnevno, uz zdrave međuobroke – to je minimum za zdravlje starije osobe. To bi trebao biti standard, a ne luksuz. Pogotovo za one koji ne mogu sami kuhati, za one u domovima kojima ovisi svaki zalogaj o tuđoj savjesti i – javnoj nabavi.
Pitali smo kako se hrane stanari u Domu za starije osobe ‘Kantrida’ u Rijeci i u zagrebačkim domovima.
Odgovori koje smo dobili iz Grada Zagreba i Primorsko-goranske županije zvuče kao iz brošure: kvaliteta se očituje u svakodnevnoj pripremi svježih jela od pomno odabranih namirnica kontroliranog podrijetla.
Lijepo zvuči. No jedna naša čitateljica požalila se upravo na tople obroke iz Kantride. I tada priča prestaje biti brošura.
Kantrida: Komisije, aplikacije i – 4 kuhara na 356 ljudi
Najveći županijski dom je Kantrida. Tamo brigu vodi voditeljica prehrane Marina Drozde. Sustav je, kažu, uigran: redovito se kontrolira ispravnost gotovih jela, čistoća površina i voda, jelovnik se radi mjesečno, a u njemu sudjeluju kuhinja, terapeut-nutricionist, ekonom i – stanari u Komisiji za jelovnik, uz medicinsku struku.
Komisija se sastaje jednom mjesečno. Zvuči demokratski. No što ta komisija može kad joj na kraju presude financije?
Iz Upravnog odjela poručuju: tri glavna obroka i dva međuobroka, kuhinja radi od 6 do 20 sati, prosječno 356 obroka dnevno, od čega samo 16 prilagođenih. Za dostavu u kuću – 200-tinjak ručkova od ponedjeljka do subote, samo 15 prilagođenih. Svakodnevno juha i nastojanje da se osigura raznolikost toplih i hladnih večera.
Ključna rečenica koju su sami napisali: jelovnik se planira u skladu sa standardima, ali i – mogućnostima, to jest financijama. Dakle, ne prema potrebi starog čovjeka, nego prema tablici javne nabave.
Kalorije lažu, a voda je propis
Pravila struke koja navode zvuče točno: primjeren unos do 2.000 kalorija dnevno, raznovrsna hrana, voće, bezmasni mliječni proizvodi, puno povrća i ribe, lagana večera najkasnije tri sata prije spavanja, uvijek u isto vrijeme.
Također – osam čaša vode dnevno, sezonsko voće i povrće, klice, integralne žitarice, orašasti proizvodi, bijelo meso peradi bez kožice, nemasno mlijeko, sir, kefir i maksimalno ograničen unos soli, šećera, bijelog brašna i masnoća.
Sve se to, kažu, analizira kroz aplikaciju ‘Program prehrane’ – kalorije, makro i mikronutrijenti, plus procjena nutritivnog statusa stanara.
A onda – hladan tuš: prosječni dnevni energetski unos stanara je 2.221,98 kalorija. Dakle, više od preporučenih 2.000, uz objašnjenje da se potrebe razlikuju. Razlikuju se, da. Ali razlikuje se i cijena mesa i povrća, pa se tanjur puni onim što je jeftinije.
Sramotno: Nema ni Divke, nema ni kuhara
Tu dolazimo do srama sustava.
Sami priznaju: povećanje cijena voća, povrća i mesa dosta utječe na troškove. Većinu hrane dobavljaju preko ugovora o javnoj nabavi, osim sezonskog i blagdanskog. Rezultat? Nedostatak pojedinih namirnica, poput stanarima omiljene Franckove Divke. Zamislite – u domu koji brine o ljudima koji većinom preferiraju domaća jela, nema ni omiljene kave.
Uz to, kašnjenja u isporuci zbog prometa i turističke sezone. A najgore od svega: Dom se nalazi u turističkoj regiji i bori se s nedostatkom kuhara – ima ih samo četvero, uz 12 pomoćnih radnika. Četiri kuhara na 356 obroka plus 200 dostava. To nije briga o prehrani. To je tvornica.
Zagreb: Dvije vrste obroka za sve?
Ni Zagreb ne briljira. Obroci se, kažu, rade po prehrambeno-gerontološkim normativima Službe za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda ‘Dr. Andrija Štampar’, uz sanitarne i HACCP standarde.
Obroci su usklađeni s mogućnošću nabave sezonskih namirnica, blagdanima i tradicijom. Periodički se uvode nove namirnice. Cilj je spriječiti malnutriciju i sarkopeniju.
A kako? Tako da svakodnevno pripremaju samo dvije vrste obroka – redovan i žučnu dijetu. Tri obroka dnevno, dijabetičari dobiju još dva međuobroka, a za one koji ne mogu žvakati – kašasti obroci.
Dvije vrste obroka za stotine starih, bolesnih ljudi s desecima dijagnoza? To nije prilagođena prehrana. To je linija manjeg otpora.
Je li to dovoljno i je li tako u svim domovima? Nije. I to je poraz.
Pitanje koje moramo postaviti je brutalno jednostavno: Je li ovo dovoljno? Je li ovako u svim domovima u Hrvatskoj? Odgovor je – nije. I daleko je od dovoljnog.
Ako najveći domovi u Rijeci i Zagrebu, s nutricionistima, komisijama i aplikacijama, jedva spajaju kraj s krajem, s četiri kuhara i jelovnikom koji kroji financija, što tek reći za male privatne domove, za domove u zabitima gdje nema ni terapeuta ni komisije?
Starije osobe ne smiju jesti ono što je najjeftinije na javnoj nabavi. Ne smiju im uskraćivati omiljenu kavu jer je nema u sustavu. Ne smiju dobivati kašastu hranu kao jedino rješenje.
Priča o raznovrsnim namirnicama, ne prevelikim količinama i redovitoj vodi je minimum ispod kojeg se ne smije ići. A danas se, nažalost, i ispod tog minimuma itekako ide.
Nacionalnoplus