Njezino ime nećete naći u vojnim registrima među zapovjednicima, niti u protokolima visokih političkih krugova. Kata Šoljić nije bila javna osoba, niti je to ikada željela biti. Bila je majka. Jednostavna, tiha hrvatska majka koja je jedva znala staviti svoj potpis na papir, ali je u svojoj duši nosila ispisanu najtežu i najuzvišeniju školu čovječanstva – školu ljubavi, patnje i žrtve za svoje bližnje i za svoju domovinu.
Njezina tišina, dostojanstvo i nadljudska bol postali su vječni simbol snage čitavog jednog naroda, a njezino preminuće 8. srpnja 2008. godine označilo je odlazak žene čija je sudbina bila preteška za jedno jedino majčino srce.
Krvavi danak domovini: Četiri sina i zet u vihoru agresije
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara… Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine.”
Ove riječi, izrečene s dubokim i ponosnim mirom, lome srce svakome tko osjeća kucaj domovinskog gena. Iz njezina krila ponikla su četiri heroja, četiri stupa njezina života – Niko, Ivo, Mijo i Mato. Svi su položili svoje živote na oltar domovine.
Mato je pao prvi, na samom početku krvavog plesa, u jurišu na vojarnu JNA u Vukovaru.
Niko, najstariji, u svojoj 49. godini zarobljen je i odveden u zloglasni logor u Srijemskoj Mitrovici, gdje je zvjerski mučen i ubijen, ostavivši iza sebe tri sina.
Mijo je sklonio obitelj, a onda se vratio braniti prag u Srijemskim Čakovcima – susjedi su ga zarobili i mučki ubili na sam dan pada Vukovara, tog crnog 18. studenoga.
Ivo, zapovjednik legendarne Mitnice, tražeći spas za svoje ljude u proboju, skočio je u ledeni Dunav pod četničkom zasjedom i zauvijek nestao u njegovim dubinama, ostavljajući troje malodobne djece.
Nije to bio kraj njezine kalvarije. Uz sinove, Kata je oplakivala i zeta Ivana, dok su kći Marija, suprug joj Stjepan i unuci Toni i Zoran prošli pakao zarobljeništva i mučenja u Srijemskoj Mitrovici.
Koliko majku boli, samo majka može znati
Dvanaest dugih, predugih godina trajala je njezina tiha, samotna potraga za kostima svoje djece. Dvanaest godina hodanja po grobištima, gledanja u crnu zemlju i traženja ijednog znaka koji bi joj donio smiraj – da ih može pomilovati posljednji put i dostojanstveno pokopati.
Danas, na obljetnicu njezine smrti, klanjamo se ženi koja je izgubila gotovo sve, ali nikada nije izgubila vjeru, ponos ni beskrajnu ljubav prema Hrvatskoj. Katina žrtva, njezine suze i njezina nepokolebljiva snaga utkane su u same temelje naše slobode. Neka joj je vječna slava i hvala.
Nacionalnoplus