Vani je stegao mraz, onaj pravi zimski koji grize za obraze. Većina nas ući će u tople domove, okrenuti termostat i skinuti slojeve odjeće. No, za 178.000 naših sugrađana, taj ulazak u kuću ne donosi olakšanje. Njihova četiri zida jednako su neprijateljska kao i ulica. To nisu samo “postoci” – to su bake koje spavaju pod tri popluna, to su djeca koja pišu zadaće drhteći pod dekama, to su radnici čija cijela plaća nestaje u crnoj rupi osnovnih potreba, a za toplinu ne ostaje ništa.
Sramotni uspon siromaštva
Dok nas institucije uvjeravaju u stabilnost i gospodarski rast, neumoljivi podaci Eurostata i DZS-a vrište drugačije. U 2024. godini čak 21,7 posto stanovništva bilo je u riziku od siromaštva. Trend je jasan i poražavajući: od 19,9 % u 2022., preko 20,7 % u 2023., stigli smo do 846.000 ljudi koji žive na rubu egzistencije.
Je li to taj napredak o kojem slušamo u udarnim terminima? Dok se pragovi siromaštva postavljaju na mizernih 617 eura za samca, pitamo li se kako s tim novcem platiti najamninu, hranu i – ono što bi u 21. stoljeću moralo biti ljudsko pravo – grijanje?
Pitanje za odgovorne: Gdje je nestala empatija?
Često se tješimo statistikom EU prosjeka, govoreći kako smo “bolji od Bugarske ili Grčke”. Ali zašto se ne uspoređujemo sa susjednom Slovenijom, gdje je stopa onih koji si ne mogu priuštiti grijanje svedena na 3,3 %? Zašto je u Hrvatskoj surova zima postala luksuz koji si svaka dvadeseta osoba ne može priuštiti?
Institucije se bave tablicama, ali tko će se baviti ljudima? Gdje su konkretne mjere koje će osigurati da se niti jedno dijete ne budi u sobi u kojoj mu iz usta izlazi para? Kako je moguće da broj onih u riziku od siromaštva raste iz godine u godinu, dok se istovremeno hvalimo rekordnim proračunima?
Je li adekvatno grijanje postalo privilegija elite, a hladnoća kazna za one koji su cijeli život gradili ovu zemlju, a sada preživljavaju od sramotnih mirovina?
Statistika nema srce, ali država bi ga trebala imati
Ovih 178.000 ljudi ne traži milostinju, traže dostojanstvo. Svaki put kada se okrenete od ovih brojki, sjetite se da iza svakog postotka stoji ugašena peć, hladan radijator i čovjek koji se osjeća zaboravljenim od vlastite države.
Vrijeme je da prestanemo mjeriti uspjeh rastom BDP-a dok nam narod drhti. Prava mjera uspjeha jedne države nije toplina u uredima ministarstava, već toplina u domu najsiromašnijeg građanina.