Nakon medijske bure oko propovijedi na Trsatu, ostaje pitanje gdje je u političkim i crkvenim prepucavanjima nestao običan, pošten čovjek. Onaj vjernik koji nedjeljom ide u crkvu, voli svoju zemlju i pošteno radi, a odjednom se osjeća prozvanim s vlastite propovjedaonice, zatečen udarcem na vlastiti ponos.
Na sve se to osvrnuo Robert Čulina:
Nakon medijske bure oko propovijedi na Trsatu, ostaje pitanje gdje je u političkim i crkvenim prepucavanjima nestao običan, pošten čovjek. Onaj vjernik koji nedjeljom ide u crkvu, voli svoju zemlju i pošteno radi, a odjednom se osjeća prozvanim s vlastite propovjedaonice, zatečen udarcem na vlastiti ponos.
Nadbiskup upravlja protokolom, a ne puk
Običan vjernik dolazi na Misu pomoliti se i pronaći mir, ne slaže protokole niti odlučuje tko sjedi u prvim redovima. Tamo sjede političari za koje narod dobro zna kako glasuju u Saboru i koliko drže do kršćanskih vrijednosti. Kad se s govornice pošalje oštra strelica prema prvim redovima, u praksi pogodi poštenog čovjeka u pozadini. Narod nije birao tko sjedi do oltara pa ne bi trebao ni nositi teret tuđeg licemjerja. To jednostavno nije pošteno.
Uvreda za običnog hrvatskog čovjeka i domoljuba
Kada se u istoj rečenici spomenu hrvatska obilježja i neodgovornost prema zemlji bez jasnog isticanja krivca, čovjek se osjeti prozvanim. Za običnog domoljuba ti simboli nisu rekviziti za slikanje pred izbore, nego svetinja za koju se krvarilo. Uopćena kritika zato se doživljava kao pljuska vlastitom identitetu, pa ispada kako moraš pravdati ljubav prema domovini zbog onih koji je iskorištavaju.
Namjerno miješanje domoljublja i teškog kriminala
Posebno opasan segment takvog istupa jest namjerno miješanje iskrenog iskaza domoljublja s teškim kaznenim djela koja se gone po službenoj dužnosti. Stavljanjem u isti koš običnog čovjeka koji s ponosom ističe hrvatska obilježja i organiziranih kriminalnih skupina, nadbiskup izravno kriminalizira poštenog hrvatskog čovjeka. Umjesto usmjeravanja policije i pravosuđa na konkretne počinitelje teških kaznenih djela, s propovjedaonice se stvara privid kako je sama želja za isticanjem vlastitog identiteta i simbola na neki način povezana s bezakonjem.
Otkud tvrdnje o „međunarodnoj mafiji” pod hrvatskim obilježjima?
Biskupi vjerojatno prate medije i slušaju priče o sumnjivim poslovima s našim putovnicama. No, izreći tešku optužbu pred tisućama vjernika bez konkretnih imena i dokaza ne uvodi red, nego baca sjenu na sve koji s ponosom nose ta obilježja. Pravi kriminalci na to se neće obazirati, ali hoće pošten čovjek kojemu je obraz jedino što ima.
Zlouporaba hrvatskih simbola kao teret poštenima
Mnogi su političari godinama mahali zastavom radi prikrivanja vlastitog nerada i rasprodaje djedovine, što narodu smeta više nego ikome. Ali kada se krene u obračun s tim licemjerjem, deblji kraj opet izvuče narod. Dok crkveni dostojanstvenici u glavi možda imaju korumpirane političare, običan čovjek u toj kritici čuje napad na sve što mu je sveto.
Hrvatski simboli ne pripadaju ni političarima ni biskupima
Nitko, bio to političar ili sam nadbiskup, nema pravo diktirati kako ćete se osjećati u svojoj vjeri i domovini. Hrvatska trobojnica, grb i katolička vjera pripadaju narodu koji ovdje živi, radi i čuva svoju djedovinu. Ako živite pošteno, nemojte dopustiti kako bi Vam ičiji govori oduzeli taj mir. Vaše domoljublje ne ovisi o onima u prvom redu, nego o onome što nosite u srcu.
Nacionalnoplus