Današnju djecu ispraćaju u školu kao da idu u rat.
Ljube ih, grle, opraštaju se, plaču, kukaju i nariču. Vode ih za rukicu i nose im školske torbe. Sok, sendvič, mobiteli… Mom bratu i meni bi mater ujutro uletjela u sobu kao engleski narednik mrtvo hladno bi nas postrojila direktno iz kreveta. A na izlasku iz kuće niti suze niti pozdrava, a kamoli sendviča i soka.
Pohađao sam katoličku školu u kojoj je radila Sister Roberts koja je bila strah i trepet. Ona je zapovjedala paljbenom skupinom od pet batinaša koji su dijelili INSTANT i zasluženu pravdu. Svi smo je se u školi bojali, i ona bi nas redovito degenečila, a ako bi i mater saznala, onda bi dobili dupli degenek kad bi došli kući. Moram priznati, doduše, da smo u većini slučajeva i bili krivi.
Sve te godine bile su samo inicijacija za pravi degenek koji je tek uslijedio. Nakon osnovne škole, očeličile su se ruke, otvrdnula stražnjica i prešli smo na višu razinu degeneka. Za one koji nisu poštivali standardne procedure bio je zadužen ravnatelj Sidney Rogers koji je imao 120 kg, a kojem smo dali nadimak Sid the Squid (Sid Lignja) Za njega je Sister Roberts bila med i mlijeko.
Danas su neka druga vremena, danas se više djecu ne smije tući jer imaju Plavi telefon gdje prijavljuju vlastite roditelje. Nije mi to baš jasno, iako…. da je taj telefon postojao u moje vrijeme, kad sam bio dijete, brat i ja bi ga zvali sigurno svaki dan. Mater bi vjerojatno provela ostatak života po sudovima dok mi ne bismo preživjeli ni godinu dana u nepredvidljivom svijetu.
Moj stari narednik koji nije trpio beskičmenjake rekao mi je nešto što sam zapamtio za cijeli život: “Disciplina oslobađa i daje radost”. Danas, kad gledam unatrag, Sister Roberts bih postavio za ministricu obrazovanja jer je stvarala ljude, a ne mekušce dok bih Sida Lignju postavio ravnateljem HRT-a da tamo očisti sve privilegirane i razmažene jugozomboide s Yutela.
Hooks are like books. The more you get, the more you learn!