Piše: Dražen Prša
U hrvatskoj javnosti već je postalo pravilo da kad se govori o Domovinskom ratu i srpskoj zajednici u Hrvatskoj – ton i narativ određuje Milorad Pupovac. On će znati nabrojati svaku nepravilnost prema Srbima, svaku nepravdu, svaku uvredu, ali koliko se vas sjeća da je ikada javno, jasno i bez zadrške izgovorio brojku – 99 Srba poginulih u obrani Hrvatske?
Da, iz dva hrvatska ministarstva došla je potvrda: devedeset i devet pripadnika srpske zajednice, s imenom i prezimenom, položilo je život braneći ovu zemlju. A uz njih još nekoliko desetina za koje postoji vrlo velika vjerojatnost da su bili Srbi, ali u registrima stoji „nacionalnost nepoznata“. Oni su ginuli rame uz rame s Hrvatima, Bošnjacima, Mađarima, Talijanima i svima drugima koji su u Hrvatskoj 1991. prepoznali Dom – ne samo mjesto rođenja, nego Domovinu vrijednu obrane.
Pitanje je jednostavno, a odgovor bolno jasan: je li Pupovac ikada njih spomenuo? Je li ikada u Hrvatskom saboru izrekao barem jedno od tih 99 imena? Ili je i njih, mrtve i časne, ostavio po strani jer se ne uklapaju u politički narativ koji njeguje?
Podsjetimo: na popisu branitelja iz 2012. bilo je 8642 pripadnika srpske zajednice – 1,7% od ukupnog broja branitelja. Godine 1991. Srbi su činili 12,2% stanovništva Hrvatske. Dakle, unatoč tadašnjoj agresiji iz Beograda i pobuni dijela lokalnih Srba, tisuće njih stale su na stranu Republike Hrvatske. I neki su od njih, tih 99 sigurnih i desetci „nepoznatih“, platili životom.
Ali ta imena nisu dio „Pupovčeve istine“.
Umjesto toga, kad se iz redova srpske zajednice pojavi netko tko javno voli i poštuje Hrvatsku, tko bez srama pjeva o Domovinskom ratu, dočeka ga šutnja ili – još gore – osuda vlastitih sunarodnjaka. Novinar RTL-a Boris Mišević, rođen u Beogradu, danas Zagrepčanin, usudio se reći ono što bi trebalo biti normalno: poštujte zemlju u kojoj živite i rat koji joj je donio slobodu. Ljevica ga je napala, a Marin Vlahović točno je dijagnosticirao – rigidna jugo-ljevica ne može oprostiti Srbinu koji voli Hrvatsku.
Jer, u njihovoj matrici, postoje „dobri“ i „loši“ Srbi. Dobri su oni koji šute o Domovinskom ratu ili ga nazivaju „građanskim“. Loši su oni koji, poput onih 99 poginulih, ili živih poput Miševića, jasno kažu: Hrvatska je moja Domovina i ja ju volim.
To je najperverzniji oblik šovinizma – određivati tko je „pravi“ pripadnik neke manjine prema političkom poslušništvu, a ne prema ljudskosti i djelima. I zato će ti 99 ostati zaboravljeni u Pupovčevim govorima, ali nikad u našoj zahvalnosti.
Jer Hrvatska im duguje – ime, poštovanje i istinu.