Božić je jedan od najstarijih i najdublje ukorijenjenih kršćanskih blagdana, dan u kojem se slavi rođenje Isusa Krista – Bogočovjeka koji je, prema kršćanskom vjerovanju, došao biti blizak čovjeku. I samo ime Božić, koje se tumači kao „mali Bog“, nosi snažnu poruku blizine, dobrote i pristupačnosti Boga ljudima. Upravo su se ta značenja kroz stoljeća utkala u bogatu mrežu običaja koji su Božić u Hrvatskoj činili posebnim i drugačijim nego danas.
U ranijim stoljećima Božić nije bio samo vjerski blagdan, nego i početak nove godine. U gotovo cijeloj Europi, još od vremena obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva, Isusovo rođenje označavalo je početak novog godišnjeg ciklusa. Na to podsjeća i poznata hrvatska božićna pjesma „Narodi nam se kralj nebeski“, u kojoj se pjeva o „mladom letu“, odnosno novoj godini. Tek krajem 17. stoljeća, točnije 1691. godine, Crkva je prihvatila 1. siječnja kao službeni početak nove godine.
Božićni dan u crkvenoj se tradiciji obilježava s tri mise – polnoćkom, zornicom (pastirskom misom) i poldanjicom. Svaka od njih ima posebno značenje i čitanja koja vjernike uvode u otajstvo Kristova rođenja. Na polnoćki i zornici čita se evanđeoski izvještaj o samom događaju Božića, dok je na božićnoj poldanjici u središtu Proslov Evanđelja po Ivanu s poznatim riječima: „U početku bijaše Riječ…“. Nakon Božića slijede blagdani svetog Stjepana, svetog Ivana, Nevinih dječica (Mladenci) te Stara godina.
Kao i u drugim narodima, i u Hrvatskoj se Božić razvijao kao spoj vjere i narodnog identiteta. Otajstvo Božića snažno se odrazilo u hrvatskoj književnosti, umjetnosti i napose u božićnim pjesmama, koje su najčešće radosni prepjevi evanđelja i temeljnih kršćanskih poruka.
Među starim hrvatskim božićnim običajima posebno se ističe izbor kralja, raširen u južnim krajevima. Taj se običaj odvijao između Božića i blagdana Sveta Tri Kralja, najčešće dva dana nakon Božića. Izabrani kralj ili knez imao je svoje simbole vlasti – štap i krunu – te je predvodio svečanosti. Sličan običaj bio je i izbor seoskoga kralja, koji je uključivao pratnju, čašćenje i simboličnu vlast. Kako bilježi etnolog Milovan Gavazzi, ti su se običaji počeli gasiti već u prvoj polovici 20. stoljeća, a smatraju se ostatkom drevne tradicije povezane s izborom narodnih vladara.
Do danas se, međutim, sačuvao običaj sijanja božićne pšenice. Sijala se na blagdan svete Barbare ili svete Lucije, kao simbol novog života i plodnosti. Do Božića bi pšenica zazelenjela i krasila blagdanski stol, jaslice ili prostor pod božićnim drvcem. Često se povezivala hrvatskom trobojnicom, a nakon blagdana davala pticama, jer se ništa iz svetog vremena nije smjelo baciti.
Neki su običaji s vremenom gotovo nestali, poput unošenja badnjaka i rasprostiranja slame u kući na Badnju večer. Badnjak su činili jedan ili, u nekim krajevima, tri velika panja koja su se unosila na ognjište, simbolizirajući Presveto Trojstvo. Njihovim se žarom palile sve svijeće u kući. Slama je, pak, opstala dulje – njezino unošenje, koje je obično obavljao domaćin, označavalo je službeni početak božićne proslave.
Zanimljivo je i da se božićno drvce u Hrvatskoj nije kitilo sve do sredine 19. stoljeća, iako je taj običaj u njemačkim krajevima bio poznat još od 16. stoljeća. Time je Božić u Hrvatskoj dugo zadržao svoj izvorni, skromniji oblik, u kojem su vjera, zajedništvo i simbolika imali daleko veću važnost od ukrasa i vanjskog sjaja.
Nacionalnoplus