Piše: Dražen Prša
Ono što smo ponovno čuli od Dalije Orešković nije ništa drugo nego histerično, partizansko vrištanje koje pod krinkom brige za Ustav nastoji uvesti ideološku diktaturu i pomutnju među hrvatske domoljube. Njezina retorika, duboko natopljena jugokomunističkim i marksističkim teorijama, otvoreni je napad na samu bit hrvatske države i njezino pravo da pamti svoje heroje onako kako oni to zaslužuju.
Dok se ona zgraža nad majicom s brojem Zvonka Bušića i pita se “jesmo li normalni”, mi se pitamo u kojem to paralelnom svemiru ona živi, svjesno revidirajući povijest i prešućujući najkrvavije stranice naše opstojnosti.
Njezina je pravednost selektivna i prozirna jer u cijelom tom nizu uvreda na račun Thompsona i hrvatske mladeži, ona ni jednom jedinom riječju ne spominje četničke koljače koji su komadali ovu zemlju, niti JNA koja je pod zvijezdom petokrakom sravnila Vukovar sa zemljom.
Oreškovićka uporno šuti o jugokomunističkoj čizmi koja je desetljećima masakrirala sve što je hrvatsko, dok istovremeno pokušava kriminalizirati žrtvu Zvonka Bušića, čovjeka čiji je jedini grijeh bio očajnički vapaj za slobodom u vrijeme kada je državni terorizam njezine ljubljene Jugoslavije likvidirao Hrvate diljem svijeta. Za nju je Bušić terorist, a oni koji su držali prst na obaraču nad jamama Jazovke i Bleiburga vjerojatno su “antifašistički osloboditelji”.
Posebno je sramotno njezino okomljivanje na Domovinski rat kao “nultu točku”. Njoj smeta što je taj rat izbrisao naslijeđe njezinih ideoloških predaka i što su branitelji, noseći krunicu i ne mareći za njezine pravne digresije, stvorili državu usprkos partizanima i agresorima. Kada ona poziva SOA-u i represivni aparat na hrvatsku mladost zbog pjesme i simbola, ona zapravo priziva duhove onih vremena kada se zbog hrvatske riječi išlo na Goli otok. Njezino gađenje nad identitetom koji se veže uz hrvatsku opstojnost samo je dokaz da ona nikada nije cijenila, niti će cijeniti, istinsko hrvatsko domoljublje.
Neka javno odgovori onima koje tako svesrdno napada: koga ona zapravo više cijeni i poštuje? Je li to Tomo Medved, čovjek koji je krvario za svaki pedalj ove zemlje i koji simbolizira pobjedničku Hrvatsku vojsku, ili je to Milorad Pupovac, s kojim očito dijeli isti žar u prokazivanju svega što miriše na hrvatski ponos?
Njezino nastojanje da “zaštiti” Ustav od onih koji su ga krvlju napisali je vrhunac licemjerja. Hrvatska nije nastala u njezinoj pravnoj pisarnici niti u komunističkim komitetima, već u pobjedi nad onima koje ona danas svojom šutnjom amnestira od svake krivnje.