Hrvatski sustav socijalne skrbi godinama je funkcionirao po ciničnom obrascu: ako ste bolesni i podnesete zahtjev za pomoć, a troma administracija ne donese rješenje prije nego što izdahnete, vaše pravo nestaje zajedno s vama. No, Upravni sud u Zagrebu upravo je zadao snažan udarac takvoj praksi.
Prema najnovijoj, doduše još nepravomoćnoj presudi u tzv. oglednom predmetu, država više neće moći izvlačiti korist iz vlastite sporosti.
Sud je odlučio da se postupci za inkluzivni dodatak moraju nastaviti i nakon smrti podnositelja, a nasljednicima se moraju isplatiti svi zaostaci od dana predaje zahtjeva do trenutka smrti.
Ova odluka, koju je donio sudac Tomislav Krušlin, predstavlja svjetlo na kraju tunela za procijenjenih 15.000 obitelji preminulih građana – mahom onkoloških bolesnika u terminalnim fazama. Njima je taj novac, koji se kreće od 138 do 720 eura mjesečno, trebao osigurati dostojanstven kraj života. Umjesto toga, sustav ih je ostavio na čekanju mjesecima, kršeći zakonski rok od 15 dana, da bi odmah po njihovom odlasku hladno obustavio postupke, negirajući svako pravo njihovim nasljednicima.
Slučaj koji je prelomio ovu dugogodišnju nepravdu vezan je uz pokojnog L. Đ. i njegovu suprugu koja nije odustala od pravne bitke. Iako je Ministarstvo socijalne politike, predvođeno Marinom Piletićem, uporno tvrdilo da je inkluzivni dodatak “strogo osobno pravo” koje umire s osobom, sud je zauzeo dijametralno suprotno stajalište. U obrazloženju se jasno navodi da taj dodatak u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje.
Logika suda je neumoljiva: ako pravo teče od dana podnošenja urednog zahtjeva, onda ti iznosi pripadaju osobi za života, a nakon smrti postaju dio ostavštine.
Posebno je oštra sudska opaska da država ne smije “izvlačiti korist od vlastitog nepoštivanja propisa”. Ministarstvo se u postupku pokušalo braniti bizarnim argumentom – tvrdili su da se supruga mogla žaliti na “šutnju administracije” dok je njezin muž bio živ.
Sud je takav pokušaj prebacivanja krivnje na građane nazvao neprimjerenim, podsjetivši da su podnositelji zahtjeva u pravilu teško bolesne i pravno neuke osobe o kojima se država dužna brinuti po službenoj dužnosti, a ne ih tjerati u administrativne ratove dok se bore za život.
Ovaj sudski pravorijek novi je u nizu teških poraza za ministra Piletića, čiji su ključni zakoni pod stalnim povećalom ustavnih i upravnih sudaca. Dok se čeka hoće li Ministarstvo uložiti žalbu i tako dodatno mrcvariti obitelji koje su već izgubile svoje najmilije, presuda šalje jasnu poruku: smrt stranke ne smije biti “izlazna strategija” za sustav koji ne radi svoj posao. Inkluzivni dodatak nije milostinja, već zakonsko pravo koje administracija ne može izbrisati pukim protekom vremena i vlastitom tromošću.