Hrvatska politička scena svjedočila je još jednom vrhunskom činu beskičmenjaštva. Dario Hrebak, čovjek koji je prije samo nekoliko dana glumio moralnu vertikalu i „modernog liberala“ prijeteći izlaskom iz vlasti zbog ustašovanja DP-ova Josipa Dabre, u petak se ukazao u Saboru u sasvim drugom izdanju. Odlučni lider koji udara šakom o stol nestao je; ostao je samo politički miš koji iz rupe bojažljivo trese repom i drhti na sam spomen Andreja Plenkovića.
Kad ultimatum postane „prijedlog“
Iako je cijela javnost čula Hrebakove riječi o 30 dana roka za „resetiranje“ ili nove izbore, nakon što mu je premijer jasno poručio da ne pristaje na ucjene, šef HSLS-a je naglo promijenio ploču.
„Ultimatuma nema i nikada ga nije ni bilo“, izustio je Hrebak bez treptaja, dokazujući da mu je obraz rastezljiviji od stranačkog statuta. Ono što je u nedjelju bio uvjet opstanka koalicije, u petak je postalo tek „sjajna inicijativa“ i „dobronamjeran prijedlog“.
Hrebak se, u strahu za gubitak pozicije, pretvorio u glasnogovornika vlastite kapitulacije. Dok se nekad ponosni HSLS pod vodstvom velikana poput Budiše i Gotovca borio za ideale, pod Hrebakom je ta stranka postala tek uslužni servis vladajuće većine, izgubivši svaki trag identiteta.
„Dosta je“ – ali samo do glasanja
Hrebak tvrdi da njegove riječi „dosta je“ zvuče jako ozbiljno. No, koliko su ozbiljne, vidjelo se odmah pri glasanju za novog ministra Alena Ružića. Dok Josip Dabro, koji se nije udostojio ni ispričati za slavljenje Pavelića, i dalje sjedi u istoj toj većini, Hrebak uredno diže ruku.
Njegovo pozivanje na Deklaraciju iz 1998. zvuči kao očajnički pokušaj skrivanja iza tuđih zasluga. Spominjati Budišu i Gotovca dok se istovremeno puzi pred Plenkovićem uvreda je za povijest hrvatskog liberalizma. Hrebak je napokon pokazao svoje pravo lice – lice profesionalnog uhljeba koji će progutati svaku uvredu, pa i ustaške koračnice svojih partnera, samo da ostane u toplom zagrljaju vlasti.
DNK preživljavanja na državnim jaslama
Iako poručuje da je HSLS na strani „civilizirane Hrvatske“, stvarnost ga demantira. Civilizirana Hrvatska ne uzmiče pred veličanjem totalitarizama nakon prvog premijerovog prijekog pogleda.
Na pitanje što će učiniti ako se za 30 dana ništa ne promijeni, Hrebak bježi od odgovora, skrivajući se iza fraza o „hipotetskim pitanjima“. Istina je jasna: neće učiniti ništa. On i njegova stranka postali su taoci vlastitog konformizma. Program Vlade, kaže on, ne spominje ustašluk. Možda i ne, ali Hrebakova šutnja u zamjenu za ostanak u koaliciji s onima koji taj ustašluk promoviraju, govori glasnije od bilo kojeg programa.
Dario Hrebak je uspio u nemogućem: od stranke koja je bila savjest društva napravio je politički privjesak koji se trese pred svakom sjenom iz Banskih dvora.