Svečano obilježavanje 110. obljetnice priznanja ravnopravnosti islama u Hrvatskoj trebalo je biti trenutak nacionalnog ponosa i diplomacije, no pretvorilo se u pozornicu za najnoviji čin “hladnog rata” s Pantovčaka i Markova trga.
Zoran Milanović i Andrej Plenković ponovno su bili u istoj prostoriji, fizički blizu, ali su se međusobno tretirali kao da su – potpuno nevidljivi.
Ignoriranje kao službeni protokol
Umjesto očekivanog rukovanja ili barem formalne kurtoazije koju nalažu funkcije predsjednika i premijera, dvojica lidera izabrala su taktiku potpunog ignoriranja. Kamere su ih snimile u ugodnim i srdačnim razgovorima s domaćinima i ostalim uzvanicima, no čim bi im se putovi presjekli ili pogledi približili, nastupila bi hladna profesionalna distanca.
Iako su na događaju bili neposredno jedan uz drugoga, niti u jednom trenutku nisu pokazali namjeru da razmijene makar jednu riječ.
Zajedništvo na govornici, razdor u prvom redu
Dok su s govornice stizale poruke o suživotu, toleranciji i povijesnoj snazi zajedničkog života, u prvim redovima sjedila je slika i prilika današnje hrvatske politike. Muftija akademik Aziz ef. Hasanović, potpredsjednik Sabora Željko Reiner te izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Damir Bakić, svojim su govorima naglašavali Hrvatsku kao svjetski uzor ravnopravnosti i dijaloga.
Ironija je bila očita: dok su govornici slavili stoljetno spajanje različitosti, vodeći ljudi države nisu uspjeli premostiti jaz vlastitog ega.
Poraz protokola pred licem javnosti
Ovaj “susret bez susreta” jasno je pokazao da su odnosi između predsjednika i premijera prešli točku u kojoj se poštuje čak i osnovni protokolarni bonton. Činjenica da se ignoriranje dogodilo na svečanosti koja slavi upravo uvažavanje drugoga, daje dodatnu gorčinu cijelom događaju.
Hrvatska je svijetu poslala poruku o svojoj otvorenosti, dok su njezini čelnici još jednom potvrdili da je prostor između njih postao “ničija zemlja” na kojoj komunikacija više ne stanuje.