U jutru koje je trebalo biti tek još jedan proljetni dan, Zagreb je 2. svibnja 1995. dočekao prizor koji će ostati urezan u kolektivno pamćenje grada – eksplozije, sirene, krv i strah. Bio je to brutalan čin odmazde za vojno-redarstvenu operaciju Operacija Bljesak, kojom je Hrvatska u manje od 32 sata oslobodila zapadnu Slavoniju.
Odgovor je stigao brzo – i bez ikakvog obzira prema civilima.
Dvije jutarnje eksplozije koje su promijenile grad
Nešto iza 10 sati prijepodne, u vrijeme kada su gradske ulice vrvjele ljudima, a djeca sjedila u školskim klupama, pobunjeničke srpske snage ispalile su rakete na Zagreb.
Napadi su izvedeni 2. i 3. svibnja, precizno tempirani da izazovu što veći kaos i strah među civilima.
Korišten je sustav “Orkan”, modificiran za ispaljivanje kasetnih bombi – takozvanih “zvončića”. Riječ je o oružju koje ne bira metu, raspršuje smrtonosne fragmente na širokom području i ostavlja iza sebe tragediju.
Upravo zbog takve neselektivnosti, takvo je oružje zabranjeno međunarodnim konvencijama.
Prvog dana rakete su padale po srcu grada – pogođeni su Trg bana Jelačića, područje oko Doma sportova, Klaićeva ulica te zgrada Hrvatske radiotelevizije. Sutradan, nova runda straha – eksplozije su odjeknule u blizini Glavnog kolodvora, Importanne centra, Botaničkog vrta i Autobusnog kolodvora.
Grad je u dva dana pretvoren u zonu užasa.
Sedam ugašenih života i stotine slomljenih sudbina
U tim napadima ubijeno je sedmero civila. Više od 200 ljudi je ranjeno. Među njima i djeca.
Brojevi su hladni, ali stvarnost je bila sve samo ne to – krvavi pločnici, razbijeni izlozi, ljudi u panici, ranjeni koji dozivaju pomoć.
Mnogi su zadobili teške tjelesne ozljede, ali i rane koje nikada nisu zacijelile – psihičke traume koje su ih pratile godinama.
Posebno bolan prizor odvijao se u Klaićeva bolnica – dječjoj bolnici koja je oštećena upravo dok su se ondje liječili najmlađi pacijenti. Djeca koja su već bila bolesna ili ozlijeđena našla su se ponovno u opasnosti, pod kišom gelera.
U kaosu koji je zavladao, Zagreb je pokazao i svoje drugo lice – lice solidarnosti. Vatrogasci, liječnici, policajci i obični građani bez razmišljanja su ulazili u opasne zone, izvlačili ranjene, evakuirali djecu i pružali pomoć gdje god je bila potrebna.
Zapovijed s potpisom – svjesni napad na civile
Ovaj napad nije bio vojna operacija. Nije bilo vojnog cilja. Bio je to čin osvete – hladan, planiran i usmjeren isključivo na civile.
Zapovijed za raketiranje dao je Milan Martić, tadašnji vođa tzv. Republike Srpske Krajine. Svjesno i namjerno, s punim razumijevanjem da će mete biti ljudi – djeca, prolaznici, pacijenti.
Zbog tog zločina kasnije je odgovarao pred Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju.
Osuđen je na 35 godina zatvora, a presuda je jasno utvrdila: napad na Zagreb bio je ratni zločin, čin terora nad civilnim stanovništvom.
Sjećanje koje ne blijedi
Zagreb nije zaboravio.
Svake godine 2. svibnja održava se komemoracija za žrtve.
Ispred Dom sportova, jednog od glavnih mjesta udara, postavljena je spomen-ploča. Ona ne govori samo o sedam izgubljenih života – ona svjedoči o pokušaju da se jedan grad slomi strahom.
Nije uspjelo.
Ali rane su ostale. I opomena da se takav zločin nikada ne smije zaboraviti – niti relativizirati.
Nacionalnoplus