U vremenu kad se često zaboravlja što je Hrvatsku podiglo na noge, dobro je jasno i glasno reći ono što je ministar obrane Ivan Anušić izgovorio bez okolišanja: vojska nije modna pista, ni izlet, ni ekskurzija — vojska je temelj države, disciplina i sigurnosti.
Kad ministar kaže da vojnik ne može imati kosu do ramena i da se vojska vodi urednošću i poštivanjem pravila, on ne govori o strogosti radi strogosti, nego o minimalnim zahtjevima koje svaka ozbiljna država podrazumijeva.
Jer vojska bez discipline nije vojska — to je grupa ljudi u uniformama bez svrhe i odgovornosti.
Hrvatsku disciplinu nisu izmislili generali ni ministri.
Ona je rođena 1991., u rovovima, u skladištima, u improviziranim bazama i šumama, gdje je mladić od 19 godina, s puškom na ramenu i stijegom na srcu, znao da je uredan, spreman i poslušan vojnik jedina linija obrane između slobode i nestanka.
Danas, u miru, dvomjesečna obuka nije vježba strogosti nego škola odgovornosti.
Nitko se ne traži da bude ošišan “na nulu”, ali traži se ono što je u svakoj vojsci na svijetu norma:
jasna razlika između civila i vojnika.
To nije stvar estetike — to je stvar funkcionalnosti, higijene, sigurnosti i identiteta vojske.
O THOMPSONU, KULTURI I PRAVU HRVATSKOG NARODA NA VLASTITU GLAZBU
Ministrovi komentari o zabrani koncerta Marka Perkovića Thompsona još jednom podsjećaju da u Hrvatskoj prečesto upadnemo u rasprave koje s pravim problemima nemaju veze.
Zabraniti koncert umjetnika koji je obilježio jedno vrijeme, čije su pjesme pjevali i ranjeni i iscrpljeni branitelji, i čiji su nastupi okupili stotine tisuća ljudi — to nije samo kulturno nego i političko pitanje.
I ministar je dobro rekao: grad koji se muči s otpadom, prometom i javnim prostorima nema luksuz držati lekcije o povijesti i domoljublju.
Jer povijest se ne piše dekretima gradonačelnika.
Domoljublje se ne ocjenjuje ideološkim mjerilima.
A hrvatsku glazbenu povijest ne može se mijenjati administrativnim potezima.
“Bojna Čavoglave” nije pjesma — to je dokument jednog vremena.
To je zapis hrvatske borbe za opstanak.
To je zvuk 1991., zvuk ranjene, ali prkosne Hrvatske.
Tko je osjetio Domovinski rat, zna da se ta pjesma ne sluša — ona se živi.
HRVATSKA SE BRANI I U MIRU: DISCIPLINOM, IDENTITETOM I ISTINOM
Danas ne pucaju topovi.
Ne bruje migovi nad našim glavama.
Ali Domovina se brani i dalje — istinom, razumom i poštovanjem svoje baštine.
Branitelji nisu dali živote zato da u Hrvatskoj vlada zbrka vrijednosti.
Nisu stvarali državu zato da se ismijava vojska.
Nisu ginuli zato da se hrvatska glazba proglašava problemom.
Zato je dobro što danas postoje ljudi koji otvoreno kažu: vojska mora biti ozbiljna, uredna i disciplinirana,
hrvatski branitelji imaju pravo na poštovanje, hrvatska kultura ima pravo na svoje pjesme, Hrvatska ima pravo na svoj identitet
Jer Domovina nije nešto što se naslijedi.
Domovina je nešto što se brani — svaki dan, na različite načine.
I zato je dobro da se to jasno kaže:
ovo nije ekskurzija. Ovo je Hrvatska.
Nacionalnoplus