Dok Zoran Milanović već godinama zabavlja javnost svojim povremenim “antifašističkim” vatrometima, a Ivan Litra mudruje o Crkvi kao o reliktu prošlosti, stvarnost ih je obojicu sustigla brže nego što su stigli izgovoriti svoju sljedeću dosjetku. Napad nožem na redovnicu nije tek izolirani čin bolesnog pojedinca — to je ogledalo društvene klime koju su upravo oni stvarali i hranili. Klime u kojoj je Crkva prikazana kao pokretni neprijatelj, vjernici kao zaostali čuvari “mračnih vremena”, a svaka obrana katoličkog identiteta kao politički incident.
I sada, kad je nasilje postalo stvarno, kad krv nije metafora nego dokaz na pločniku, nastupa — tišina. Nema Milanovićevog moraliziranja. Nema Litrenih pouka o toleranciji. Nema njihovih glasovitih “hrabrih stavova”. Jer kad je riječ o napadu na vjernicu, na redovnicu, na osobu koja nikome ne prijeti — tada njihova hrabrost nestaje, a ostaje samo šutnja koja najviše govori.
Godinama slušamo kako je Katolička crkva izvor nazadnosti, mraka i opresije. Godinama se na nju pljuje s medijskih tribina, saborskih govornica, “progresivnih” performansa i lažno-znanstvenih rasprava. I sada, kada je netko nožem napao redovnicu, ta ista klika šuti. Javit će se zabrinuto i osuditi svaki oblik nasilja i tražiti način kako se distancirati od posljedica vlastite retorike.
Anka Mrak Taritaš godinama se ne bori za transparentnost, kako to voli reći, nego protiv same ideje da Crkva ima mjesto u društvu. Govorila je o “čupanju zuba na živo” kad je riječ o financiranju vjerskih zajednica kao da Crkva proždire državni proračun, a zanemarujući da pomaže u gotovo svakom aspektu i sloju hrvatskog društva. N
jezina politika nije fiskalna. Njezin cilj nije ekonomska odgovornost već agresivno ideološka osuda velikog dijela hrvatskog naroda i idneiteta. I dio je sustavne kampanje demonizacije svega što ima križ kao smjernicu djelovanja.
Ivana Kekin, koja je lani tražila da se liječnicima bez priziva savjesti isplaćuju dodatci na plaću, išla je korak dalje: prikazala je kršćansku savjest kao društvenu prijetnju. U njenoj retorici, liječnik koji se poziva na svetost života postaje neprijatelj sustava. Paralelno, kad je riječ o vojnim zakonima, ista ta savjest više ne vrijedi. Dvostruki standard, izrugan duhovni identitet, prezir prema onima koji vjeru žive. To nije sekularizam. To je ideološki prezir.
Dalija Orešković pokušala je udariti na samu srž katoličke duhovnosti, molitvu za duše. Mise za pokojne prikazuje kao političku poruku, a hrvatske biskupe prikazuje kao moralne devijante. Poziva Papu da intervenira protiv Crkve u Hrvatskoj, jer joj je očito i molitva sumnjiva, ako dolazi od “pogrešnih Hrvata”. I to radi s figom u džepu, priznaje papinski autoritet kad joj odgovara, a prezire ga kad štiti istinu koju ona ne može podnijeti.
Ali nisu one jedine. Cijela mreža udruga, novinskih portala, sveučilišnih katedri i saborskih zastupnika mjesecima i godinama sustavno radi na tome da Crkva postane sinonim za represiju, a vjernici za prijetnju. U toj slici, časna sestra nije osoba nego simbol koji treba “demontirati”. Samo što se sad netko odlučio da to napravi doslovno, na cesti, nožem.
Pa sad šutite. Nema izjava. Nema performansa. Nema ljevičarskog traktata u kojem se pokušava objasniti da “ništa od toga nije imalo veze s napadom”. Ima.
Nema bježanja od odgovornosti. Hrvatska je katolička zemlja, sviđalo se vama to ili ne. A Crkva nije naš neprijatelj, nego temelj moderne zapadne civilizacije, a time ujedno i Hrvatske.
Nacionalnoplus