Postoji nešto fascinantno u tome kako Dalija Orešković uvijek iznova otkrije neku novu političku fiziku u kojoj njezin dojam automatski postaje zakon. Tako je, bez ikakve zadrške, izjavila:
„Ja mislim da Tomo Medved više nije ministar branitelja.“
A kad Dalija misli, onda je to valjda nova službena meteorološka prognoza hrvatske politike: sutra oblačno, povremeno vjetrovito, a ministar branitelja — po Daliji — nestaje iz resora kao da ga je progutao Bermudski trokut političkih neslaganja.
No, ako Medved više nije ministar branitelja, tko je onda njegov imaginarni resor?
Jer u Dalijinom političkom svemiru, sve se može prekategorizirati jednim šarmantno izgovorenim „ja mislim“.
Možda je, u njezinoj verziji realnosti, ministar branitelja zapravo ministar onih koji misle da je povijest nešto što se može remiksati kao pjesma iz 80-ih — malo promijeniš ritam, malo refren, i odjednom imaš potpuno novi narativ.
Kad Orešković govori o braniteljima, stječe se dojam da promatra godišta, uniforme i ratne značke kao da su rekviziti u predstavi, a ne simboli stvarnih ljudi koji su obranili državu koju ona danas koristi kao pozornicu za vlastite političke monologe.
I dok ona uvjerljivo govori o tome tko jest, a tko nije ministar branitelja, promiče joj najosnovniji detalj:
branitelji nisu politička metafora. Oni su temelj. Bez metafora.
Njezini istupi imaju tu čudnu kvalitetu da su istodobno glasni i zaboravni.
Glasni u pokušaju moraliziranja, zaboravni kada treba priznati elementarne činjenice.
To je posebna vrsta političkog talenta: hodati po tankoj liniji između sadašnjosti i prošlosti, pritom zaboravljajući da prošlost ne nestaje samo zato što ti smeta u konstrukciji argumenta.
I zato njezina poruka zvuči više kao uvod u kabare nego kao ozbiljan komentar: Ja mislim da on više nije ministar branitelja.“
Pa dobro — možda Medved u njezinoj mašti više i nije ministar branitelja. Ali u Hrvatskoj koja postoji izvan njezine rečenice, on to još uvijek jest. Jer državne funkcije, hvala Bogu, ne rade po sustavu „tko bi što volio“.
Tomo Medved i branitelji nisu nimalo teško razumljivi: oni se drže Domovinskog rata, svoje povijesti i svoje stvarne borbe.
Njihovo nasljeđe ne ovisi o dnevnim političkim performansima.
Ali Dalija tu jednostavnu činjenicu uporno preskače, kao da bi se povijest mogla preurediti u skladu s trenutačnim političkim raspoloženjem, po mogućnosti onim koje bi njoj najviše odgovaralo.
Na kraju, ostaje tek jedno pitanje: govori li Dalija o braniteljima — ili govori o sebi, dok se kroz tu temu pokušava probiti do vidljivosti koju već dugo gubi svaki put kad je pokuša nadomjestiti glasnom gestikulacijom i izjavama bez pokrića?
NP/Dražen Prša