Dvije najbolje prijateljice, Anastasija i Irina, odrasle u mirnom selu pokraj Kazanja, nisu mogle ni naslutiti što ih čeka tog hladnog jutra 12. veljače 2003. godine. Tog dana, ispunjene uzbuđenjem, krenule su na lokalni festival povodom Dana zaljubljenih, ne sluteći da će im se život tog popodneva zauvijek promijeniti.
Djevojke, tada stare 15 i 16 godina, bile su nerazdvojne još od djetinjstva — uvijek jedna uz drugu, dijeleći snove, planove, pa čak i prve simpatije. No, put do festivala završio je susretom koji će zauvijek obilježiti njihove živote.
Na usamljenoj cesti, zaustavio se automobil iz kojeg je izašao muškarac srednjih godina koji se predstavio kao Aleksej Dmitrijev, bivši vojni tehničar. U vozilu je bila i žena, za koju je tvrdio da mu je supruga, a koja je toplo pozdravila djevojke i ponudila im prijevoz do mjesta događanja. Nisu posumnjale — izgledali su kao običan par, prijateljski raspoložen, a djevojke su prihvatile ponudu.
Ubrzo nakon što su ušle u vozilo, Aleksej im je ponudio topli čaj “za zagrijavanje”, koji je zapravo bio pun jakih sedativa. Kada su se probudile, više nisu bile u pokretu. Nalazile su se u malenom, zagušljivom prostoru, gotovo tri metra ispod zemlje, u betonskoj prostoriji bez prozora, bez svjetla, bez izlaza. Njihovi krici nisu dopirali nigdje.
Zarobljene, izložene monstruoznom ponašanju svog otmičara, provele su gotovo pet godina u zatočeništvu. Aleksej je zlostavljao djevojke uz pomoć svoje saučesnice, koja je kasnije tvrdila da je i sama bila žrtva manipulacije. Cijeli slučaj izašao je u javnost tek kada je jedna od djevojaka uspjela ostaviti poruku na komadu kartona koji je putem treće osobe dospio do policije.
Šokantna priča obišla je svijet, ostavljajući za sobom pitanje — kako je moguće da netko može nestati, a da to godinama nitko ne primijeti?
Mokov je tu prostoriju gradio tri godine. Na prostoru od cca 3 metra dužine i širine sve je napravio svojim rukama. Iznad podruma bila je prostorija sa skrivenim vratima za ulazak u nju. Sam Mokov teško može proći kroz taj otvor.
Od tog trenutka za Ekaterinu i Elenu počinju četiri godine agonije. Posvjedočili su kasnije da ih je Mokov svaki dan bičevao gumenim crijevom i silovao.
U prilikama kada su se opirali, nije im davao hranu i isključivao im je struju po oštroj ruskoj zimi. Također, pustio bi plin u njihov podrum kako bi im ograničio kisik. Kad bi ih silovao, odveo bi ih u pregrađenu prostoriju u podrumu, oblijepljenu isječcima iz porno časopisa, i ismijavao ih.
– Imali smo dva kreveta na kat, spavali smo zajedno. U početku smo po cijele dane ležali, plakali, grlili se. Nakon šest mjeseci počele smo spremati krevet, čistiti, raditi bilo što što bi se činilo normalnim životom, da ne razmišljamo o tome što prolazimo – kaže Katja.
S druge strane, Lena ističe kako su se molili svaki dan i nisu gubili nadu da će se spasiti.
– Umirali smo od straha, ali nadali smo se. Htjeli smo vjerovati da će nas jednog dana pustiti, iako nam je i sam u nekoliko navrata rekao: “Zašto bih vas pustio? Puno vas je lakše ubiti.” Ipak, nismo gubile nadu i uvijek smo bile spremne i sa sobom smo imale papirić s našim informacijama i porukom, ako se ukaže prilika da potražimo pomoć – kaže Lena, koja je s Katjom bila u zatočeništvu. Bile su njegove seksualne robinje.
I dodaje da je bio vrlo bezosjećajan čovjek, na čiji se smrad nikako nisu mogli naviknuti.
– Bio je okrutan, zao, ljigav, podmukao i kukavica. Uvijek je užasno smrdjelo i nikako se nismo mogle naviknuti na to – kaže Lena.
Kako bi sačuvale zdrav razum i spriječile padanje u očaj, djevojke su vježbanjem, čitanjem i pisanjem pjesama skrenule pozornost s užasa kroz koji su prolazile. A 1. svibnja 2001. Mokov im je poklonio crno-bijeli televizor.
– Bili smo presretni, čak smo uzbuđeno gledali i reklame – istaknuli su.
Jedna im je emisija doslovno iz korijena promijenila život u podrumu. Nadu im je ulila priča Sabine Darden koju su gledali na televiziji jer je riječ o ženi koja je uspjela pobijediti svog zlostavljača iz Belgije.
S vremenom je Mokov prema njima počeo popuštati. Kupio im je i videorekorder. Čak ih je navečer pustio iz podruma na sat vremena da vježbaju, nakon gotovo četiri godine. Ali sve je to učinio s jednim imenom.
U susjedstvo se doselio student kojeg je također želio uhvatiti, a zadatak Katje i Lene bio je namamiti je. Na taj je način Katja uspjela doći do video kasete s njihovom snimljenom porukom koju su morali predati policiji.
Ovaj mi je plan napokon upalio! Policija je 26. travnja 2004. godine pokucala na vrata podruma i spasila djevojke koje su sunce ugledale nakon točno 1326 dana.
Lena nije mogla napraviti više od nekoliko koraka. Smrdjela je na plijesan, a koža joj je bila zelena. U trenutku kada je puštena bila je u osmom mjesecu trudnoće s Mokovim trećim djetetom, koje je bilo mrtvorođeno. Nije znala što se dogodilo s drugo dvoje djece koje je prije toga rodila.
– I dok sam bila trudna s tom djecom, nisam ih doživljavala kao djecu, nego kao strane predmete koje su gurali u mene. Ne osjećam ništa prema njima – kaže ona.
No, nakon što je puštena, osjetila je majčinski instinkt i zamolila policiju da pronađe njezinu djecu. Nije ujedinjena s njima jer nisu pronađeni, a kaže da je rastrzana između želje da ih vidi i želje da ih zaboravi.
– Znam da bi mi se ta djeca, rođena na tako užasan način, zgrozila. A s druge strane, ja sam ih rodila – iskrena je Lena.
Mokov je u svoju obranu iznio šokantnu tvrdnju da je “želio poboljšati natalitet Rusije i da je zato želio puno djece”. Osuđen je na 17 godina radnog logora i dvije godine zatvora.
Pušten je 3. ožujka 2021. na slobodu. Mohov će ostati pod administrativnim nadzorom narednih šest godina . To znači da će mu biti zabranjeno napuštati svoju kuću noću (od 22.00 do 06.00), posećuje mjesta za masovne događaje i napušta Skopinski okrug Rjazanske oblasti bez dozvole Uprave unutarnjih poslova.