U javnosti se nerijetko brkaju pojmovi branitelj, dragovoljac i veteran, iako svaki od njih nosi svoje posebno, časno značenje – kako u povijesnom okviru Domovinskog rata, tako i u zakonima Republike Hrvatske. Razlikovanje tih naziva nije puka terminologija, nego čin poštovanja prema svima koji su stali u obranu domovine i jamstvo ostvarivanja prava zajamčenih Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.
Branitelj je najširi i temeljni pojam. Prema zakonu, to je svaka osoba – državljanin Republike Hrvatske ili osoba bez državljanstva – koja je između 5. kolovoza 1990. i 30. lipnja 1996. sudjelovala barem jedan dan u obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Taj status obuhvaća sve, bilo da su služili u vojsci, policiji, HVO-u ili drugim sastavnicama obrane, neovisno o tome jesu li bili mobilizirani ili pozvani. Svaki branitelj nosi neizbrisiv pečat doprinosa stvaranju slobodne Hrvatske.
Dragovoljac zauzima posebno, časno mjesto u srcima našeg naroda. To je onaj branitelj koji se u prvim, najtežim i najmračnijim danima rata samoinicijativno stavio na raspolaganje svojoj domovini. Zakon ga definira kao osobu koja se između 5. kolovoza 1990. i 19. prosinca 1991. dobrovoljno javila u obranu Hrvatske, bez ikakvog službenog poziva ili mobilizacije. Dragovoljci su bili prvi bedem naše slobode – ljudi koji su, vođeni čistim domoljubljem, stali pred tenkove i agresora u trenutku kada je Hrvatska bila nenaoružana i ranjiva. Njihova hrabrost i žrtva trajno su urezani u temelje hrvatske države.
Posebno valja istaknuti dragovoljce koji nisu morali sudjelovati u ratu, ali su svejedno stali u obranu domovine. Maloljetnici – dječaci ispod 18 godina – lažirali su godine da bi mogli nositi pušku i stati uz bok starijima. Oni su riskirali vlastite živote, iako ih zakon nije obvezivao. To je bio čin čiste ljubavi prema Hrvatskoj.
Isto tako, tisuće hrabrih žena dragovoljno je stalo u prve redove – bilo s puškom u ruci, bilo u sanitetskim službama, logistici, vezi ili drugim zadaćama. One su pokazale da domovina nije bila pitanje spola, nego srca i odlučnosti.
Veteran je pojam koji se češće koristi u međunarodnom kontekstu, dok u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji kao pravna kategorija. Ipak, u svakodnevnom govoru veteran označava sudionika rata, vojnika s iskustvom, čovjeka koji je prošao bitke i ostao svjedok vremena. U svijetu se ratnici redovito nazivaju veteranima, dok se kod nas ustalio ponosni i zakonski naziv – hrvatski branitelj.
U konačnici: svaki dragovoljac je branitelj, ali nije svaki branitelj dragovoljac. Pojam veterana ostaje širi i simboličan, društveno prepoznatljiv. Najvišu čast ipak nose oni koji nisu morali biti ondje – djeca i žene – ali su pokazali da se Hrvatska branila srcem, voljom i ljubavlju, a ne zakonskom obvezom.
Razlikovanje tih pojmova više je od riječi – to je čuvanje povijesne istine, iskazivanje poštovanja i davanje pravne jasnoće. Branitelji, dragovoljci i veterani ostaju trajni simboli žrtve, zajedništva i ljubavi naroda prema svojoj domovini. Njihova imena i njihova djela zauvijek su utkana u identitet slobodne i neovisne Republike Hrvatske.