Dok se dvorane pune, a svjetla reflektora u beogradskom Sava Centru blješte, nemoguće je ne zapitati se – što zapravo stoji iza imena Jakov Jozinović? Hrvatski glazbenik, koji trenutno niže rasprodane koncerte po susjedstvu, postao je svojevrsni fenomen, ali ne zbog svog autorskog pečata ili mukotrpnog glazbenog truda.
Uspon bez autorskog potpisa
Činjenice su neumoljive: Jozinović svoju “slavu” nije stekao na vlastitim pjesmama. On je vjerojatno jedini glazbenik u povijesti Hrvatske koji se vinuo u “nebesa” isključivo zahvaljujući pjesmama drugih autora i izvođača. Dok drugi godinama bruse svoj izričaj, on plovi na valovima tuđih hitova, prodajući publici prepakirane emocije. Postavlja se legitimno pitanje: kada će ta novopečena “glazbena veličina” konačno stvoriti nešto svoje, umjesto što po susjedstvu glumi zvijezdu proklamirajući neku novu verziju “bratstva i jedinstva”?
Karleuša u pravu?
U tom kontekstu, opaska srbijanske pjevačice Jelene Karleuše o njemu pogađa točno u sridu. Bez obzira na to slušali mi njezinu vrstu glazbe ili ne, njezina kritika o “pjevaču obrada” (cover majstoru) koji se prodaje pod veliku zvijezdu stoji kao podsjetnik na nedostatak autentičnosti. Jozinovićev odgovor kako se “nema razloga mijenjati” zapravo je potvrda linije manjeg otpora – lakše je pjevati provjereno nego stvarati novo.
Visoki let i kratko pamćenje
Slava, izgleda, prebrzo udara u glavu. Jozinović danas izjavljuje kako “više ne zna tko ga zove” i da će “promijeniti broj” jer ne stiže odgovoriti na silne poruke. To je klasičan simptom onih koji visoko polete: zaboravlja se tko si, odakle dolaziš, gdje živiš i, što je najvažnije, s kim ćeš život nastaviti kad se svjetla ugase.
Posebno bode u oči njegov odnos prema vlastitoj zemlji. Dok je jedan Tony Cetinski imao sluha za apele udruga proizašlih iz Domovinskog rata i otkazao nastup u Novom Sadu, Jozinović te iste ljude – koji su stvarali državu u kojoj on slobodno živi – nonšalantno ignorira. Za njega apeli logoraša i stradalnika očito ne znače ništa u usporedbi s materijalnom pohlepom i punjenjem vlastitih džepova po dvoranama poput SPENS-a.
Rok trajanja
Svaka materijalna pohlepa i slava izgrađena na tuđim temeljima ima svoj rok trajanja. Trenutno je u jeku “poslovnog uspjeha”, no povijest nas uči da publika brzo zasićuje onima koji nemaju što svoje ponuditi. Pitanje je samo jedno: što će ostati od Jakova Jozinovića onoga dana kada taj rok istekne, a “prijatelji” iz susjedstva pronađu novu igračku za pjevanje starih pjesama?
Nacionalnoplus