Piše: Dražen Prša
Petog listopada 1991. godine Hrvatska je bila suočena s prijetnjom vlastitom opstanku. Tog dana, predsjednik Republike Franjo Tuđman proglasio je opću mobilizaciju. Domovina je pozvala svoje sinove i kćeri da je obrane od agresije, da stanu na crtu, da – ako treba – polože život za slobodu koju danas tako olako shvaćamo. Tog dana, Hrvatska nije brojila ni funkcije ni titule, već tko je bio spreman staviti svoj život u zalog za njezinu budućnost.
Zanimljivo je, gotovo groteskno, da će 31. srpnja 2025., na svečanoj pozornici mimohoda Hrvatske vojske, upravo oni koji se 5. listopada 1991. nisu odazvali pozivu domovine – stajati u prvim redovima, s rukom na srcu, s blještavim odlikovanjima, uzdignutim pogledom i hladnom samouvjerenošću. Među njima će biti Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, koji će izgovoriti: „Neka mimohod krene.“
Ali kamo je krenuo Zoran Milanović 1991.? Kamo je otišao tada kada je Franjo Tuđman zatražio od svih građana Hrvatske da se stave na raspolaganje za obranu zemlje? Nigdje. Nije otišao ni na bojište, ni u pozadinu, ni na punkt. Nije se pojavio. Bio je zdrav, sposoban, školovan – čak i obučavan u JNA kao gardista, ali je – vlastitim riječima – rekao da ga je bilo strah. Kukavičluk, priznat i ponovljen više puta.
Može li netko tko se nije odazvao mobilizacijskom pozivu u trenutku kad je zemlja gorjela, danas stajati na čelu Oružanih snaga i zapovijedati mimohodom vojske kojoj nikada nije pripadao? Je li moguće da onaj koji je propustio sat povijesti sad dijeli odličja onima koji su zbog tog časa ostali bez ruku, nogu, zdravlja, budućnosti? I kako ti ljudi, naši heroji, gledaju u oči čovjeku koji ih danas odlikuje, a nekad je – iz straha – ostao doma?
U vrijeme kad je Franjo Tuđman, otac hrvatske države, stajao u svečanoj uniformi na mimohodu pobjede 1995., znalo se tko ima pravo i čast stajati uz vojsku. Danas, da Zoran Milanović odjene tu istu uniformu, bio bi to politički skandal bez presedana.
Ništa manje problematičan nije ni slučaj predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića. On nije bio kukavica – barem ne po vlastitom priznanju – nego službeno „zdravstveno nesposoban za služenje vojnog roka“. Razlog? Anemija. Da, bolest koja izaziva umor, slabost, vrtoglavicu, nesvjesticu, kratkoću daha, ubrzan rad srca, glavobolje, hladne udove i probleme s koncentracijom.
No, taj isti Plenković danas ne pokazuje ni jedan od simptoma. Radi danonoćno, putuje, drži govore, vodi sjednice, vuče konce politike, a i za sport nađe vremena. Je li se čudotvorno izliječio? Ili je tadašnja dijagnoza bila korisna putovnica za izbjegavanje obveza prema domovini?
Tako danas imamo državni vrh koji će, bez srama, stajati na svečanoj pozornici 31. srpnja, gledati vojnike u mimohodu, davati zapovijedi i držati govore o slobodi i žrtvi. Ali gdje su bili 5. listopada 1991.? Jesu li barem svjesni koliko je to pitanje goruće i važno? Ili vjeruju da vrijeme briše sve? Čast ministru Anušiću i malom broju pojedinaca !!!
Povijest se ne može prevariti. Istina ne zastarijeva. A narod – kad odluči ponovno pogledati u zrcalo vlastite prošlosti – zna prepoznati razliku između heroja i oportunista. Branitelji nisu zaboravili. Ni njihovi roditelji. Ni udovice. Ni invalidi.
Oni će uvijek znati tko je bio tamo kad je bilo najteže. I tko nije.