Kad je Anka Mrak Taritaš krenula kvalificirati spoj politike i glazbe, dio javnosti nije se zapitao što Thompson radi – nego tko to govori. Jer, priznali to ili ne, za procjenjivanje glazbenog fenomena obično se očekuje barem elementarno razumijevanje glazbe. Ili, kako bi rekli zlobnici, barem da znaš gdje prestaje politika, a počinje ritam.
U svom istupu Mrak Taritaš je Thompsonu dijagnosticirala ozbiljan slučaj estradnog mesijanizma.
“Thompson se više ne doživljava kao pjevač, nego kao mesija. To vam je kao da koncert preraste u politički skup, samo s gitarom. Ako već želi voditi narod, neka osnuje stranku – možda ‘HDZ unplugged’”, izjavila je, uz osmijeh koji sugerira da je stvar, naravno, krajnje ozbiljna.
No onda je otišla i korak dalje, u teritorij u kojem su note očito kolateralna šteta.
“Njegova glazba služi kao politička poruka. Ja osobno u tome ne čujem glazbu, nego ideologiju”, rekla je, ne preciziravši sluša li Thompsonove pjesme ili ih politički analizira po naslovima.
Tu se, međutim, otvorilo ključno pitanje: tko je Anka Mrak Taritaš da presuđuje gdje prestaje glazba, a počinje politika? Kritičari su podsjetili da nikada nije bila poznata po glazbenim analizama, ali zato redovito analizira publiku – i to s poprilične distance.
Na društvenim mrežama brzo se pojavio i “kontra-refren”:
“Ako Anka ne čuje glazbu u Thompsonovim pjesmama, možda problem nije u pjesmi nego u sluhu za ono što ljudi stvarno slušaju.”
Ni sama zastupnica nije ostala dužna pa je, u polušaljivom tonu, dodala još jednu rečenicu koja je izazvala salve komentara:
“Iskreno, da Thompson ikad postane premijer, ja ću prva tražiti da se sjednice Vlade održavaju bez glazbene podloge.”
Odgovor je stigao gotovo trenutačno – jednako ironičan:
“Ne brinite, Anka, Vlada ionako već godinama svira bez sluha za publiku.”
Na kraju, rasprava se opet svela na staru hrvatsku dilemu: je li Thompson politički problem ili ogledalo društva, i je li veći grijeh pjevati ono što dio naroda voli ili o tome suditi bez da razumiješ zašto to ljudi uopće slušaju. Jedno je sigurno – dok jedni broje refrene, drugi i dalje ne uspijevaju pronaći takt s biračima.
Nacionalnoplus