Piše: Dražen Prša
U trenutku kada se obilježava okrugla, 30. obljetnica jedne od najslavnijih i najvažnijih pobjeda u hrvatskoj povijesti – Vojno-redarstvene operacije Oluja – predsjednik Republike Zoran Milanović odlučuje još jednom pokazati kako njegov pojam državničke odgovornosti ostaje daleko ispod očekivanja koje javnost, a posebice hrvatski branitelji, s pravom imaju od vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga.
Položiti vijenac ispred Spomenika hrvatske pobjede u Kninu, i zatim otići, nije čin poštovanja, već minimum političke i simbolične prisutnosti – obaveza koju predsjednik odrađuje više zbog forme nego stvarne empatije i razumijevanja trenutka. Dođoh, vidjeh, pobjegoh.. No prava težina predsjednikove odsutnosti očituje se u činjenici da je na središnjem događaju, na kninskom stadionu, umjesto njega govorio izaslanik, umirovljeni general Marijan Mareković. Premda je Mareković sudionik Oluje, predsjednik Milanović time ponovno pokazuje svoju sklonost delegiranju ključnih trenutaka, kad bi trebao stajati u prvom redu i slati jasne poruke – i braniteljima, i narodu, i svijetu.
Tko, ako ne predsjednik Republike, treba govoriti na proslavi obljetnice Oluje? Tko, ako ne vrhovni zapovjednik, treba se jasno očitovati o značenju pobjede, o vrijednostima koje branimo, o Hrvatskoj kakvu smo stvarali i kakvu želimo imati? Milanovićeva odluka da se ne obrati okupljenima osobno, u godini kada Hrvatska obilježava tri desetljeća od ključne prekretnice u svojoj borbi za slobodu, poruka je nezainteresiranosti i izbjegavanja političke odgovornosti.
Opravdanje da je “najispravnije” da govori netko “s bojišta” zvuči kao izgovor, a ne državnički stav. Pa zar predsjednik, po toj logici, nikada ne bi smio govoriti o Oluji ako nije osobno nosio pušku? Ili bi možda trebao razumjeti da simbolika njegova govora, njegova osobna prisutnost i riječi – upravo sada – predstavljaju ne samo čin časti prema braniteljima, nego i poruku jedinstva, zajedništva i državnosti?
Zoran Milanović još jednom koristi priliku da se izmakne, ostane po strani i prebaci odgovornost na druge. U trenutku kada bi trebao biti vođa, bira biti promatrač. A Hrvatska zaslužuje bolje – i od predsjednika, i od njegovih odluka.