Pitanje imovine političara u Hrvatskoj oduvijek je bilo hod po rubu između privatnosti i javnog interesa. Najnoviji primjer čelnice stranke Možemo, Sandre Benčić, koja je javnosti morala pojašnjavati podrijetlo novca za novi stan, neodoljivo podsjeća na jedan od najintrigantnijih imovinskih misterija u povijesti neovisne Hrvatske – onaj bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.
Benčić: Stan u centru i roditeljskih 70 tisuća eura
Sandra Benčić nedavno je dospjela pod povećalo javnosti zbog kupnje trosobnog stana od 115,7 kvadrata u srcu Zagreba. Cijena od 304.000 eura (oko 2.630 eura po kvadratu) sama po sebi nije sporna za tu lokaciju, no pažnju je privukla konstrukcija financiranja.
Uz kredit od 270.000 eura, čija mjesečna rata iznosi pozamašnih 1.486 eura, pojavila se i „rupa“ od 70.000 eura. Benčić tvrdi kako je taj iznos dar roditelja njezinog supruga. Iako je obiteljska pomoć u Hrvatskoj uobičajena, u političkom kontekstu svaka „posudba“ ili „dar“ bez jasnog papirnatog traga izaziva sumnjičavost.
Povratak u prošlost: Mesić i „prijatelj slovenski lobist“
Ovaj scenarij mnoge je vratio u 2010. godinu, kada je Stjepan Mesić, tek što je napustio Pantovčak, za 260.000 eura kupio dva luksuzna stana u podsljemenskom naselju Borčec.
Mesićeva priča bila je znatno egzotičnija od obiteljskog darovanja. Tvrdio je da je dva milijuna tadašnjih kuna posudio od dvojice prijatelja čija imena isprva nije želio otkriti. Tek kasnije se u priči pojavio slovenski poduzetnik i lobist Božo Dimnik.
Zanimljiva koincidencija: Dimnik, koji je priznao da je posudio novac predsjedniku, bio je čovjek kojeg je upravo Mesić prethodno odlikovao i koji je godinama gradio karijeru kao utjecajni lobist u regiji.
Mesić se tada pravdao da je zbog financijskih problema svoje prijateljice i građevinske poduzetnice Štefanije Balog morao „brzo reagirati“ kako bi otkupio stanove od banke. I dok su institucije godinama „češljale“ podrijetlo tog novca, slučaj je u kolektivnoj memoriji ostao zapisan kao školski primjer kako se diskrecijsko pravo na posudbu koristi kao paravan za prikrivanje stvarnih izvora prihoda.
Razlika između Benčić i Mesića je u tome što Benčić navodi obitelj, dok je Mesić navodio „poslovne prijatelje“. Ipak, zajednički nazivnik ostaje isti: nekretnine u vrhu politike rijetko se kupuju isključivo od redovne plaće.
Dok se građani bore s inflacijom i nedostižnim kvadratima, politička elita – bila ona „lijeva“ ili „stara garda“ – uvijek pronađe način da uz „malo pomoći prijatelja“ (ili roditelja) osigura elitne adrese.
Nacionalnoplus