Zima u Zagrebu ovih dana ne nudi kompromise. Dok se živa u termometru spušta do dvoznamenkastih minusa, gradske ulice postaju poligon za preživljavanje onih najnevidljivijih. Prema procjenama, više od 2000 beskućnika u glavnom gradu noćas će pokušati pronaći toplinu, no za mnoge od njih, vrata sustava ostaju zatvorena ili jednostavno – neprihvatljiva.
Život sveden na životinjski nagon
Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter, čovjek je koji ne govori iz teorije, već iz vlastitog višegodišnjeg iskustva na ulici. Za njega, boravak na otvorenom na -15 °C nije samo hladnoća, već gubitak ljudskosti.
“Živjeti samo jedan dan u ovakvim uvjetima je pakao, zamislite čitavu zimu ili godinu. To je animalan život u kojem čovjek gubi dostojanstvo”, upozorava Mrvalj.
Problem je, kaže, dublji od nedostatka kreveta. Smrtni slučajevi na ulici su surova svakodnevica jer sustav prihvatilišta često ne može apsorbirati one s narušenim psihičkim zdravljem – što je najčešća nuspojava dugotrajnog života u izolaciji i bijedi.
Zakonska rupa: 13 gradova ignorira obveze
Iako zakonske odredbe postoje, struka upozorava na njihovo selektivno provođenje. Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada ističe kako je država odgovornost prebacila na lokalne samouprave, no čak 13 velikih gradova i županija te se zakonske obveze jednostavno ne drži.
Istraživanje koje je Studijski centar proveo s institutom Ivo Pilar i Hrvatskom mrežom za beskućnike detektiralo je ključnu točku pucanja: nepovezanost zdravstva i socijalne skrbi. “Potrebna nam je premosnica između bolnice i prihvatilišta. Ljudi moraju imati mjesto gdje se mogu izliječiti kako bi uopće bili u stanju ući u smještaj”, naglašava Družić Ljubotina.
Dok Grad Zagreb, prema riječima pomoćnice pročelnice Ive Prpić, širi mrežu prenoćišta i uvodi prve stambene zajednice, realnost na terenu je kompleksnija. Postoji skupina ljudi koja svjesno odbija smještaj. Saša Sanković jedan je od onih koji biraju prirodu umjesto prihvatilišta u Velikoj Kosnici. “Ljepše mi je, osjećam se slobodnije u vreći za spavanje nego u prihvatilištu”, iskreno će Saša.
To je točka na kojoj sustavu, prema riječima Marije Penave Šimac iz resornog ministarstva, “ostaju vezane ruke”. Zakon ne dopušta prisilno smještanje bez pristanka osobe, osim u ekstremnim slučajevima ugroze života drugih, što stvara pat-poziciju između ljudskih prava i surove potrebe za intervencijom.
U međuvremenu, udruge poput Hrvatske mreže za beskućnike krpaju rupe. Karla Šneperger svjedoči o malim, ali životno važnim pobjedama, poput podjele vreća za spavanje čovjeku koji je do jučer spavao na golom željezu s dvije tanke deke.
No, rješenje nije samo u vrećama i dekama. Mile Mrvalj zaključuje kako je najveća prepreka – stigma. Društvo koje ima suosjećanja za napuštenu životinju na hladnoći, često okreće glavu od čovjeka. “Kad bi svi imali malo više dobre volje i shvatili da su to ljudska bića, sve bi bilo bolje”, poručuje Mrvalj s ledene zagrebačke ulice.