Piše:Suzana Pavlović
HDZ je sklon primislima kako sve počinje i završava s njim, pa tako i u novonastaloj situaciji s potresno oštećenim petrinjskim Glazbenim paviljonom prosinca 2020. Naime, portal News53 objavio je 17.listopada 2022. kako je u tijeku njegova sanacija u petrinjskom parku.
Izvoditelj radova bio je “Ferrum”, obrt za restauraciju, popravak i održavanje proizvoda od metala Zagreb, Ljubljanica 29a. Nadzor je bila “Arhitektura Fajs” Petrinja odnosno ovlašteni arhitekt Antun Fajs.
Investitor je bio Grad Petrinja navedene adrese Ivana Gundulića 2 na kojoj se nalazila Gradska uprava do potresa. Sadašnja adresa je Hanžekova 19. Radovi su se izvodili temeljem dokumentacije Ugovora o nabavi radova-“Sanacija i obnova paviljonske građevine Glazbeni paviljon na Šetalištu J.J.Strossmayera”-2.faza (osnovni ugovor). Na ploči koja je stajala na zaštitnoj ogradi označena je klasa i UR-broj od 25.svibnja 2023.
Paviljonska obnova u službenim podacima iznosila je 246.814,45 eura. Ministarstvo kulture i medija sufinanciralo je radove sanacije i popravka u iznosu 79.633,68 eura. Grad Petrinja pridonio je s velebnih 167.180,77 eura.
Arhitekturi Fajs Grad je isplatio 2.645,00 eura na ime stručnog nadzora paviljonske građevine. Datum računa bio je 12. ožujka 2025.
Županijska vijećnica Mosta Luca Gašpar izjavila je:”Imamo Glazbeni paviljon koji je išao u rekonstrukciju, konstrukcija i pokrov koštali su 250.000 eura, što je prihvatljiva cijena, dok je temelj, koji se nije dizao već je samo zakrpan, koštao 200.000 eura”.
Opskurni portal gradonacelnik.hr za promotivne i obmanjujuće tvrdnje o stanju u hrvatskim gradovima ulijepšano je pisao u listopadu 2023. da je HDZ gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes u pratnji bivšeg pročelnika Ivana Begića i Vere Kaurin iz Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalne djelatnosti obišla petrinjski park zbog upoznavanja s tijekom sanacije paviljona.
Izjava Komes bila je:”Mi u Gradskoj upravi zaista se veselimo okončanju radova na Glazbenom paviljonu, znam da je veliki interes oko izvođenja radova i kod naših Petrinjki i Petrinjaca. Paviljon je središnji dio našeg parka i mjesto gdje se odvijaju brojne manifestacije. Veselimo se što će paviljon uskoro ući u ponovnu uporabu i što će se u njemu ponovno moći odvijati manifestacije, počevši od Adventa pa mnogih drugih događaja, naročito glazbenih. Ne volim govoriti o rokovima jer su okolnosti takve kakve jesu i već sam nekoliko puta istaknula da je nezahvalno iznositi rokove, ali od strane izvođača radova sanacije Glazbenog paviljona obećano nam je da će on biti gotov početkom prosinca“.
Zanimljiva je HDZ tendencija mantranja da je nezahvalno iznositi propisane rokove uz oslanjanje na obećanja izvođača o trošku građana Europske unije i Republike Hrvatske koji pune te proračune.
Izrazila je da Grad Petrinja sredstvima državnog proračuna i EU fondova ima u planu sanaciju petrinjske vremenjače i rekonstrukciju fontane koja:“…nažalost, ima određene nedostatke zbog kojih ne može biti puštena u uporabu. Na radost naših najmlađih, ali i nas starijih, dat ćemo sve od sebe kako bismo dodatno uredili ovaj naš prekrasni park i kako bi doživljaj boravka u njemu bio potpun…“
Paviljon je zaštićen nadzornom kamerom kao i cijeli park što vlasti pravdaju zaštitom od vandalizma nad objektom. Postavlja se pitanje kamere za nadzor cjelokupnog parka obilježenog drvoredima, biljnim vrstama i cvijećem te mladima koji se ondje okupljaju u svako doba.
Koga točno još te kamere trebaju nadzirati i zašto? Vjernike koji odlaze na misu u crkvu sv.Lovre ili znatiželjnike za nedovršenu obnovu zgrada oko parka? Nadovezuje se na to odluka Gradskog vijeća Petrinja o dozvoli snimanja javnih površina. Komes je zaprijetila građanima da će se u slučaju prekršajnih ili kaznenih djela u parku uključiti policija.
Poznato da je Komes nije strah i trepet u gradu, a ponajmanje kada se radi o pravdanju tog poteza navodnom oštećenosti paviljona vandalizmom prije potresa. Svatko tko ga pamti do kraja 2020. zna da to nije najistinija tvrdnja i kako je izgledao. Grad je takav potez mogao povući bilo kada ranije kao preventivnu mjeru.
Nalazi se na Strossmayerovom šetalištu. Postavljen je 1892. kada je ujedno rođena posljednja austrougarska vladarica i kandidatkinja za katoličku blaženicu Zita iz ugledne obitelji Bourbon-Parme.
Caricom je postala kad se s 19 godina udala za blaženog Karla Habsburškog, posljednjeg vladara Austrougarske i blaženika Katoličke crkve upamćenog po neuspjelim pokušajima zaustavljanja Prvog svjetskog rata.
U godini postavljanja petrinjskog paviljona odigrana je prva košarkaška utakmica u američkom gradu Springfieldu te izgrađena historicistička zgrada zagrebačkog Glavnog kolodvora koju je projektirao mađarski stručnjak za kolodvore Ferenc Pfaff.
Paviljon je u centru izniklog iz početaka Petrinje. U začecima grad je bio vojna utvrda tijekom habsburško-osmanskih ratova potkraj 16.stoljeća kao potpuno neizgrađen prostor na desnoj obali rijeke Petrinjčice.
Utvrda je ukinuta u 18.stoljeću rušenjem bastiona i zatrpavanjem vodenih opkopa. Obuhvat prostora nestankom utvrđenja spojio se s ostalom prvotnom izgradnjom. Uzima se 1780. kao početak urbanizacije tj. gradnje trga. To je godina početka gradnje crkve sv.Lovre.
Petrinja se razvija drugom polovicom 18.stoljeća prvenstveno kao važno upravno i vojno središte Banovine. Uređivan je novi gradski trg pravilne pravokutne površine s tri omeđene trase uličnih koridora. Zapadnu stranu zatvorila je crkva sv.Lovre kao žarišna točka novog gradskog centra. Trg je u najvećoj mjeri zadržao prvobitni oblik neovisno o gradnji prvih jednokatnica.
Petrinjski perivoj, jednostavno nazivan parkom, odgovara karakterističnim trgovima Vojne krajine 18. i 19.stoljeća sukladno ondašnjim urbanističko-arhitektonskim idejama kvadratnih ili pravokutnih oblika s obodnim drvoredima.
Obodno su vojne, upravne, sakralne i stambene zgrade određenih odstupanja jer je park nastao kao naknadno planirano središte postojećeg naselja. U 19.stoljeću služio je paradnim smotrama, bitnim događajima i sajmištu.
Gradska uprava drugom polovicom 19.stoljeća nastoji da se glavni gradski trg uredi u šetalište s preseljenjem sajmišta. Najprikladnijim prostorom nove tržnice smatrala “generalska bašća” odnosno neizgrađen prostor vrta sa sjeverne strane zgrade Generalije koja je postala zgradom petrinjske Stalne službe Općinskog suda u Sisku ukidanjem Općinskog suda Petrinja.
Nakon godina rasprava sajmište je 1890. tamo preseljeno. Novo ime bilo je Žitni trg. Funkciju gradske tržnice zadržava do danas s pretrpljenim potresnim oštećenjem što je zahtjevalo ionako planiranu rekonstrukciju od 2017. sredstvima fondova Europske unije unutar Intervencijskog plana Grada Petrinje proisteklog iz europskog programa razvoja ratom pogođenih područja na Trgu Petra Preradovića bb i broju 2 na parceli u vlasništvu Republike Hrvatske.
Odlukom gradskog zastupstva od 14.veljače 1891. o preimenovanju ulica i trgova, glavni trg preimenovan je u Šetalište.
Petrinjski list “Banovac” 1891. objavio je:”Jučer je započeto nivelovanje na glavnom trgu. Isti kani poglavarstvo pretvoriti u lijep perivoj. Zdenac će biti uklonjen prema južnoj strani, a na njegovom mjestu sagraditi će se paviljon za gradsku glasbu. Drvored je obrezan, a dudovi su još jesenas izkopani i mladimi kestenji nadomješćeni. Bude li novaca dosta u gradskoj blagajni, da se taj trg po ustanovljenoj osnovi uredi-onda će to biti lijep ures ovog grada. Bog dao!”.
Radovi uređenja trga intenzivirani su 1891. prema projektu gradskog inženjera Franje Erbena. Teren je poravnavan zemljom. Kesteni zamijenjuju dudove. Bunar se uklanjao po tadašnjim povijesnim faktima.
Banovac je 1891. pisao:”Radnje na našoj promenadi uspijevaju prekrasno. Oblik promenade, kako je bio zasnovan u planu, gotov je potpunoma, dapače su gredice već zasijane travom. Putevi između tabla posipaju se finim pijeskom. U sredini promenade stajati će prekrasni paviljon za glazbu, što će ga, kako čujemo, naše gradsko poglavarstvo kupiti sa zagrebačke izložbe. Promenada će biti ograđena, a isto tako će se pojedine table žicom ograditi. Dakako da još preostaju mnogobrojne radnje, koje su potrebne, da se naš dosadašnji “plac” pretvori u pravi perivoj”.
Erbenovim projektom diže se drvena ograda oko perivoja 1893. Postavljene su drvene klupe, posađeno ukrasno bilje. Odobren je hidrofor za zalijevanje.
Paviljonu je prethodilo postavljanje još uvijek postojeće vremenjače u parku iz 1891. To je meteorološki stup u južnom dijelu na niskom kamenom postolju za koji je iskorištena bunarska lijevano željezna kućica zdenca s uklopljavanjem osnovnih meteoroloških instrumenata. Tadašnji ravnatelj petrinjske gimnazije dr.Ivan Zoch inicirao je njeno postavljanje.
Banovac je o poslu s vremenjačom priopćio:
”Kad se kod nas imao pretvoriti trg u šetalište i odstraniti zdenac, koji je smetao po sredini, predložio je pisac ovih redaka (dr.Ivan Zoch, op.autora) pokojnome gradonačelniku M.Ebneru da se upotrebi željezna kućica od bunara za ustrojenje vremenjače i obećao da je pripravan voditi brigu oko ustrojenja i rukovodjenja iste badava. Pokojni gradonačelnik prihvatio je prijedlog i ponudu te stavio predlog o ustrojenju vremenjače slav.gradskomu zastupstvu. Ovo ga je prihvatilo, a novi gradonačelnik Ivan Stromar ga je izveo. Tako imamo danas na šetalištu za jeftin novac, liep i prikladan meteorološki stup, koji ne samo da služi šetalištu za ures, nego je i od koristi za svakoga, tko se uputi u jednostavno, poučno i koristno motrenje, proučivši ove redke, koji su u tu svrhu napisani”.
Struktura paviljona je prefabricirana montažna konstrukcija od lijevanog željeza izrade tvrtke “Wagner” iz Beča. Kupljen je godinu dana unaprijed na zagrebačkoj gospodarskoj izložbi gdje je bio eksponat.
Oktogonalnog je tlocrtnog oblika. Dekorirani su elementi stupova, pojedinih krovnih elemenata i paviljonske ograde. Cijela konstrukcija postavljena je na kameni postament s pristupnim stubištem izrađenim na licu mjesta. Natkrivenje je daščano bakreno-limenog pokrova.
U njemu je prvi koncert Gradske limene glazbe održan 26.lipnja 1892. Tiskovine tog vremena redovno su izvještavale o stanju radova i planovima gradske uprave.
Strossmayerovo šetalište spomenik je parkovne arhitekture od 1969. Održava ga i uređuje gradska tvrtka “Komunalac” u suradnji s Ministarstvom kulture i medija i Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Sisačko-moslavačke županije. Ministricu kulture i medija HDZ Ninu Obuljen Koržinek petrinjska gradonačelnica nazvala je “prijateljem Petrinje” i “velikom podrškom” u obnovi gradskog centra unatoč njenoj opterećenosti vlastitim suspektnim radnjama te medijski popraćenim marifetlucima za ministarskog mandata.
Paviljon je stradao u Domovinskom ratu. Obnovio ga je petrinjski tokarski obrt “Radoš” otvorenja 2002. uz Gradsku limenu glazbu.
Brošura na službenoj stranici Grada Petrinje navodi da je potpuno obnovljen 2023. Sadržaj je teže čitljiv zbog vizualno “raskupusanog” dizajna. Čitatelja ne upućuje potpunim kronološkim tijekom zbivanja. Informacijama i citatima vodi na informiranje napreskokce. Pamflet je sponzoriran odnosno projekt je izrađen suradnjom s Ministarstvom kulture i medija.
Pri sanaciji je shvaćeno da je paviljon početno bio povišen za jednu dodatnu stepenicu. Bila je uređena zona donjeg vijenca koju se zatrpalo podizanjem razine okolnog terena. Parkovni zdenac očuvan je ispod tla. Lokacija mu je obilježena novim uređenjem partene hodne plohe.
Na portalu evoprice.net Miroslava Šanteka osvanuo je sljedeći spektakularni naslov:“RAZOTKRIVENA JE 131 GODINU STARA TAJNA. NA TISUĆE LJUDI JE PROLAZILO ILI STAJALO NA OVOM MJESTU, A DA NISU ZNALI ŠTO JE ISPOD NJIHOVIH NOGU”.
Tekst počinje romansiranim, plitkim uvodom o mnogim ustima koja su iz bunara pila vodu, seljacima koji su dolazili u grad, vojnicima, sirotinji, gradskoj gospodi, političarima, lokalnim bludnicama, putnicima i kramerima.
Za takvu uvertiru sve bi dao Honore de Balzac koji se kao začetnik europskog realizma bavio prikazom više od 2.000 likova svih slojeva francuskog društva te ekonomskim, političkim, socijalnim i kulturnim uvjetima u svojim djelima objedinjenima u “Ljudsku komediju”.
Šantek nastavlja o bunaru koji nikada nije bio tajna. Bunar opisuje “precizno iskopanom i obzidanom rupom u zemlji” iz koje je ”osvježavajuća voda prskala po površini”. Zar se upravo tako, otkad je svijeta i vijeka, ne kopaju i ne zidaju bunari? Spominje željeznu kućicu iskorištenu za vremenjaču.
Poziva se na “stare zapise” kao da je za njima tragao Indiana Jones. Opisuje stvaranje blata oko zdenca zbog čega se planiralo postaviti “neki kip na njegovo mjesto ili nešto slično”.
Epski izričaj na kojem bi pozavidio pjesnik antičke Grčke Homer glasi:”…ali tadašnje vlasti 1892. odlučiše od bečke tvrtke Wagner kupiti glazbeni paviljon koji je bio izložen u Zagrebu i prekriše s njim bunar i zauvijek ga zatvoriše. 131 godinu kasnije, otkrit će se da i nije bilo baš tako kako su povjesničari zapisali”.
Ovdje se može razviti diskusija o tumačenju podatka uklanjanja bunara. Moguća je teza da su zapisali da je bunar uklonjen misleći na uklanjanje njegovog nadzemnog dijela odnosno kućice prenamijenjene u vremenjaču bez primisli da su ga se riješili zauvijek, kako kazuje autor Šantek, na podzemnoj razini.
Bunarska romansa modernog doba kazuje da je studeni 2023. kada nakon popravka iz samoborske radionice pristiže obnovljeni paviljon kojeg se postavilo na mjesto. Citat je sljedeći:”Taj čin je razveselio petrinjski puk jer stari simbol grada se vratio kući u blještećem izdanju i unio pozitivnu energiju i nadu da će i cijelo središte grada uskoro ponovo biti novo i živo. Oko njega je trebalo urediti okoliš, skinuti debeli sloj zemlje s namjerom postavljanja ukrasnih kocki, pa je tako ovih dana bager tvrtke GS građenje zarovao okoliš parka, a onda su radnici naišli na čudnu stvar nekoliko metara udaljenu od samog paviljona. Zatvoreno betonsko okno koje je 131 godinu prekriveno debelim slojem zemlje i asfalta”.
Spominje se Nikola Tunić, radnik tvrtke koja je radila pripremu podloge oko paviljona, da je prvi vidio “čudnu stvar” tj. betoniran i zakopan bunar s poklopcem. Pretpostavio je da je odvodnja ili struja, a zaključio da je to duboki bunar.
Romansirani ton nastavlja se o zaustavljanju radova dok je vlasnik tvrtke obavijestio gradske vlasti. Prisustvovao je petrinjski povjesničar, kroničar, čuvar gradske baštine i profesor povijesti u mirovini Ivan Rizmaul koji je ostao “iznenađen i radostan”. Šantek ističe da se “mislilo” da je bunar ispod paviljona, ali se tada pokazalo da je “živ i zdrav”.
Šantek ekstatično govori da se takva prilika morala vidjeti vlastitim očima i snimiti. Tunićev kolega Mirko Pavlić s njim je uklonio poklopac koji je, prema filmskom opisu, bljesnuo površinu “desetmetarskog ponora obzidanog ciglom”. Pisac ustanovljuje:”Neki davni majstori su to savršeno odradili, a na dnu je voda. Stojimo iznad preko stoljeća zarobljene vode koja nije ugledala svjetlo dana sve do sada”. Nameće se pitanje jel pisac od oduševljenja zaboravio kada je u potresu, bog zna koliko dugo, zarobljena voda izbijala iz bunara u Brestu Pokupskom kao gejzir.
No, Šantek zaključuje o razotkrivanju jedne petrinjske tajne pronalaskom “zdenca ili bunara” iz davnih vremena. Upitao se i što bi dalje moglo biti s njim. Pozvao se na radničke izjave kako će se “nekako obilježiti njegovo postojanje novom kockastom podlogom oko paviljona”. Na kraju paviljonske pisane romanse patosom je izrečeno da su “preko njega prolazile ili stajale tisuće ljudi promatrajući neki događaj u parku ili glazbenom paviljonu ne znavši da stoje na duboko zakopanom poklopcu bunara”.
Na službenoj stranici Grada 8.prosinca 2023., između ostalog, objavljeno je kako paviljon “ponovno postaje najljepša pozornica za izvođenje glazbenih nastupa” do toga da se poput Lessie “vratio kući”.
Tada se puku, kako oslovljava Šantek, obznanilo da će na Šetalištu druge adventske nedjelje 10.prosinca 2023. od 10:00 sati “odjekivati zvuci zvonke radosti Gradske limene glazbe Petrinja koja je već nekoliko puta kroz povijest (prvi put 26.lipnja 1892.) otvarala Glazbeni paviljon”. Građani su bili pozvani da uveličaju događaj, uživaju u nastupu GLGP-a i budu dio vraćanja “starog, ali obnovljenog sjaja parka i njegovog simbola-Glazbenog paviljona”.
Sudeći po fotografijama od tog dana odaziv je bio izuzetno minoran.
Radio Banovina objavio je svečano otvorenje obnovljenog paviljona. Zanimljivost je da je govorio Tomislav Komes, suprug gradonačelnice. Činjenica da su supružnici “vješto” se medijski izostavljala. Supružnik Komes predsjednik je Gradske limene glazbe Petrinja. Ponovio je o paviljonskom postanku najljepšom pozornicom za izvođenje koncerata.
Izjava predsjednika Komesa jest:”Paviljon je simbol našeg parka. Petrinjci su emotivno vezani za njega, generacije djece su odrastale igrajući se u njemu, ali je primarno glazbeni paviljon. Tako da se veselimo svim nastupima ovdje i nas, Gradske limene glazbe, ali i svih drugih. Danas je bilo dosta izazovno svirati, temperatura je niska, no utvrdili smo kako je akustika čak i bolja nego prije, što nam se jako svidjelo. U razgovoru s maestrom Kapovićem nakon današnjeg koncerta, došli smo i na ideju da ne bi bilo loše koncertom obilježiti i taj 26.lipnja, datum kad je Glazbeni paviljon daleke 1892. godine prvi put otvorila Gradska glazba.”
Šantek se tjedan dana prije otvorenja osvrnuo i na Antuna Fajsa. Priča je istog tona kao za paviljon o Antunu koji hoda iza zaštitne ograde dok pomno pregledava “veliki glazbeni paviljon” zadovoljan provedenim poslom.
Potom ga oslovljava prezimenom Fajs i govori da je “domaći dečko” kojeg su “ljudi iz petrinjske gradske uprave izabrali i dali povjerenje” za izradu projekta sanacije. Fajs je rekao kako željezni dio paviljona nije toliko stradao potresom. Teško je oštećeno kameno postolje uključujući utjecaj 128 godina starosti u trenutku potresa. Čelična ograda je svakako trebala zaštitu.
Ponovno se stanje paviljona do potresa pripisivalo vandalima čime se neskriveno insinuiralo da su petrinjski mladi vrlo skloni delikventnom ponašanju što se nikako ne može smatrati točnim. Značajnu ulogu nebrige i zanemarivanja paviljona i stare gradske jezgre uništene katastrofom imaju gradske vlasti.
Fajs je Šanteku izjavio:”Ograde panela od lijevanog željeza su vremenom vandali polomili i nepovratno uništili. Oni nemaju pojma da je to željezo lijevano u Beču u rukama vrsnih majstora koji su izgradili paviljon. Cvjetni željezni reljef na ogradi nije ostao pod udarom tih obijesnika, pa je Antun pretraživao arhive i pronašao fotografije originalnog izgleda, a onda je prema tim fotkama akademski kipar u glini izradio modele, pa su uz mukotrpno pretraživanje pronađeni majstori koji su po tom uzorku napravili nove dijelove ograde od lijevanog željeza. Svi ostali elementi paviljona su ispjeskareni i obnovljeni i na kraju ponovo složeni”.
Osim eksplicitnog i isključivog krivljenja navodnih “obijesnika” koje izgleda nitko nije dostatno spriječavao u “značajnoj brizi” za paviljon”, Fajs je rekao:”Kameno postolje je popravljeno i paviljon se ponovo montirao, a njegova pojava je izazvala oduševljenje među građanima. I kad su pomislili da su gotovi i da samo treba po projektu još oko paviljona postaviti ukrasne granitne kocke, kad su počeli kopati naišli su na skrivenu petrinjsku tajnu. Ukazao se stari bunar za kojeg se vjerovalo da se nalazi ispod samog paviljona, ali se ispostavilo drugačije. Park je zaštićena cjelina i svaka intervencija zahtijeva dozvolu konzervatora.Oni su obaviješteni o pronalasku bunara i složili su se s idejom da se mjesto bunara obilježi drugačijom teksturom kocki koje su nabavljene u Sloveniji jer u Hrvatskoj nema granita. Bunar se neće zatrpavati”.
