Piše: Suzana Pavlović
Studeni je hladan mjesec, kišovit, tmuran i sjetan. Za Hrvatsku ta jesenja siva sjeta nosi sjećanje na stradanje Vukovara i Škabrnje. Vukovar je proživio istinsku Golgotu u svojoj najkrvavijoj i najvećoj bitci Domovinskog rata. Na njega je pao teret dugih, mračnih 87 dana i noći krvave agresije Jugoslavenske narodne armije i paravojnih formacija. Škabrnja je dala svoj civilni i braniteljski danak u krvi poprištem ratnog zločina pobunjenih Srba.
Svake godine iznova se ponavlja mračnost tih dana u otužnoj atmosferi političkih razdioba i sada potpuno obesmišljavajućih ispraznih javnih rasprava, nabijenosti tko je tu na kraju bio veća žrtva, je li to agresor, kojem je mrsko kad ga se tim imenom zove, koji još vedri i oblači u sjeni vladajuće kaste ili oni koji su proživjeli križni put krvlju zaliven.
Vječni plamen prijepora i prebrojavanja stradalnika ispočetka da se vidi tko ih ima više iako su službene brojke neumoljive uz sva “naštimavanja” iako se na te statističke podatke ima još znatan brojki za dodati jednom kada se “ucviljena” Pupovčeva manjina tj. interesna skupina hrvatskih Srba jednog etnobiznismena udostoji reći na kojem polju su posthumni ostaci Hrvata, lojalnih Srba kojima se nikako nije mogla oprostiti lojalnost tada percipiranom “neprijatelju” zajedno s nesrbima poput hrvatskih branitelja iz drugih država kao što je bio Jean-Michelle Nicolier.
Obavezni su, naravno, svi raspoloživi pokušaji eutanazije HOS-a pri čemu se ne štedi artiljerija kako bi ih se odstranilo i igralo na kartu tobožnje političke korektnosti koja sada služi jedino kao zaklon “gazdama” iz koalicije nekada zakletih neprijatelja koji su se gledali preko nišana ili su koristili domicilne Srbe za odavanje položaja hrvatskih branitelja i civila onda kada su gasili svako svijetlo nade, a započeli pir na kojem danas jašu i govore kako su oni suštinski ugrožena vrsta u Hrvatskoj izložena netrpeljivosti dok istovremeno, jednako kao broj svojih žrtava prebrojavaju krvna zrnca, mare za svog čovjeka jer ipak ga treba iz hrvatske policije zvati kao vojnog obveznika u državu Srbiju jer „…rado ide Srbin u vojnike…“ kako kaže jedna dobro poznata pjesma u tim redovima, njuškaju po imenu i prezimenu ne bi li prepoznali nekog “svog” i pitali “odakle su njegovi” da se odmah pobratime.
Kada imate civilnu žrtvu lišenu života na svirep način danas službeno okarakteriziran kao ratni zločin na okupiranoj Banovini tako što je iz čistih ljudskih pobuda pokušala spasiti svoje sumještane uključujući i troje uhićene djece braneći ih do zadnjeg daha odnosno prvog metka iz strojnice od agresora, postaje potpuni apsurd igra sjena koja nas pokušava izmanipulirati već nekoliko desetljeća tko je čistih ruku, a čije su izuzetno zaprljane.
Ni međunarodni sudovi pravde nisu mogli detektirati da su Hrvati toliki obilježeni zločinci, a po vlastitim navodima i upiranjima da nas uvjere u svoju potpunu nevinost kod Srba jesu nađene tamne mrlje koje toliko uporno pokušavaju skinuti da su neki prije umrli, a nije im to uspjelo. Ne može se negirati zločine bilo čije, pa tako ni srpske, ali zadojenost je čudo. To se valjda ukorijenilo kroz svu utisnutu propagandu koja i danas djeluje putem glasila i čak jedne televizije čije ime govori da bismo trebali nešto vidjeti, uvidjeti i to o našem trošku u poruci koju odašilju „vaskolikom“ pučanstvu.
Možda bi nam mogli dati na uvid reprizu saborske sjednice gdje Pupovac stojički u punoj koncentraciji plješće Plenkoviću, “vođi” svih nas, zajedno s Anjom Šimpragom, potpredsjednicom Vlade Republike Hrvatske na sramotnoj sjednici gdje Plenković izlaže o svim njihovim “kolektivnim uspjesima” nevidljivima u stvarnosti.
Šimpraga je poznata s imidžem “devojčice iz kolone”, pa tako danas postoje njene simbolične slike na traktoru uz slanje poruka u javnost da je bitno graditi zajedničku budućnost. Nije poznato koliko je još djece iz kolone uspjelo sjesti na tron pravljenjem marketinga od nesretnih događaja i unovčavanjem vlastite nacionalnosti da bi konačno pljeskali neistinama koje nismo ni morali čuti uopće, a ne da ih samo nismo mogli fizički čuti od gromoglasne buke, vođi kao u hrvatskom hibridu Sjeverne Koreje na susramlje svih iole još razumnih stanovnika ove napaćene zemlje neovisno o tome koje su nacionalnosti.
Vrlo je prisutno oslanjanje na simbole i kritična slova abecede ili azbuke, kako kome drago. Možda bismo se na referendumu trebali izjasniti da se jedno podmuklo slovo izbaci iz gramatike i jezikoslovlja s prepravljanjem riječi u rječnicima hrvatskog jezika kako se nitko ne bi našao uvrijeđen ili osupnut. S druge strane, jedno slovo koje ima sposobnost multiplikacije četiri puta ne treba dirati. Nezaobilazna je dvoličnost pri osudama skrnavljenja svetinja ovisno kojoj religiji pripadaju, radi li se o katoličanstvu, pravoslavlju ili islamu, pa se opet vadi tefter gdje se vode prethodno spomenute odlučujuće kategorije brojanja i promatra se koliko puta je većinski narod Hrvatske osudio skrnavljenje pravoslavnih svetinja jednim spornim slovom, a koliko se sramežljivo osuđivalo ono višestruko slovo na hrvatskim svetim objektima.
U narodu su prisutne permutacije koliko su pojedini dužnosnici dobili glasova na izborima, ali jest činjenica da je zaneseni pljeskač Pupovac samo u Zagrebu na manjinskim izborima u svibnju 2023. dobio manje od 2 posto glasova gdje se vidi da hrvatski Srbi ne mare puno za njega i svitu. Točnije, od 19.343 registriranih birača srpske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu glasanju je pristupilo njih 240 tj. 1,24 % pri čemu je važećih glasačkih listića bilo 237.
Vrhunac slave da je njemu tada trebalo pljeskati svih 25 članova zagrebačkog Srpskog narodnog vijeća kako bi on i Plenković u tom smislu bili “egal”.
Imati ađutanta poput Miloševića pod optužnicom za pogodovanje u natječaju s uhićenim bivšim ministrom graditeljstva i prostornog uređenja Darkom Horvatom, principom neka visi Pedro i Draganom Jeckov koja je uspjela eskivirati gnjavažu s pravosudnim tijelima i misliti da on/i radi/e za ičiju dobrobit osim svoje i radi normalnog suživota je izvan svake pameti.
Poanta je konstantno bosti u oči, nametati što jest i nije i tako si osigurati saborske i sve druge privilegije ne misleći o srpskoj sirotinji kojoj samo jačaju začarani krug siromaštva i koristeći to za ostvarenje osobnih ambicija i interesa, a nasjeli su i svim drugim poreznim obveznicima u Hrvatskoj na jasle.
Pupovca, o kojem “grintaju” i njegovi vlastiti sunarodnjaci, lako je skinuti s trona na nadolazećim izborima demokratskom metodom kad se bude radilo na skidanju pravomoćno osuđene organizacije za pljačku države zvane Hrvatska demokratska zajednica čime će, uz malo sreće Novostima i uhljebljenim poltronima tamo, biti izmaknute one državne jasle kojima se država Hrvatska ponižava, blati, sramoti i truje narod bilo koje nacionalnosti u gnjusnim neistinama, huškajućim naslovnim stranama poput “Lepa naša lepo gori” ili naslov kojim se baca blato na konferenciju usmjerenu na održanje obiteljskih i tradionalnih vrijednosti ili bacanje kamenja na političke oponente što plaćamo svi u državi u kojoj žive ili bi voljeli bez unošenja nemira i razdora živjeti njihovi sunarodnjaci koji se crvene od srama zbog njihovih djela, izjava i medijskih natpisa gurajući
im u usta stavove ne koje podržavaju i ne zastupaju.
Zanimljiva je činjenica kako u drugim europskim državama ne postoji institut nacionalne manjine, a kamoli da su na najvažnijim pozicijama izvršne i zakonodavne vlasti, no pitanje kome je u interesu da dobro zamaskirani manjinci tamo budu i ostanu što duže moguće, a lako je manipulirati ljudima koji nemaju toliko znanja o zakulisnim igricama, njima je dosta Zavičajna večer o trošku hrvatskih poreznih obveznika s manjinskom dožupanicom Sisačko-moslavačke županije Mirjanom Oluić koja je u svojim redovima također stvorila dojam razočaranja i nepovjerenja da im iskreno želi pomoći.
Narod koji sam sa sobom i svojom prošlošću nije načisto i ne želi biti, no hraniti duhove prošlosti na štetu svih, tek to ne može biti s drugima.
Zaključno, Pupovac nikada neće reći gdje je doktor Šreter za kojeg je bio zadužen u razmjeni ratnih zarobljenika, a koji se i danas vodi kao nestala osoba među mnogima sa svih strana. U toj trgovačkoj hrvatsko-srpskoj koaliciji je sve moguće samo radi održanja na položajima, benefitima i uništenju krvavo stečenog dokle god ide.
Napomena, borcima za prava i pravdu i svemoćnim spasiteljima našim koalicijskim, kada se odmorite od mukotrpnog pljeskanja i bola u leđima od dužeg stajanja jer ste navikli na sjedenje u kožnim foteljama, ljudi u Krčevu kod Majura na Banovini još čekaju da ih prvi put obiđete i vidite životne (ne)uvjete, opomenete Nikolu Arbutinu, načelnika Općine Dvor na Uni kakva mu je apokalipsa tamo za njegove višegodišnje vladavine i „kukanja“ kako ništa nije u njegovoj moći bez obzira na tamošnju ratnu žrtvu, toliko ste se “zalaufali” u obnovi da se pojedinim hrvatskim Srbima grade dvije kuće, a do potresa su jedva imali jednu, da se gradi onima koji žive u Srbiji, a onima manje podobnima ili dragima darujete natezanje za rušenje, prava i čak izlijevanje temelja da im dalje grade donatori kad već država većinska i manjinska slabo mari, a puno priča i gura sebi gdje god je to moguće s jezgrom obmanjivanja cijele Hrvatske kako je obnova na svim stranama i nacionalnostima pri kraju, samo što nije.