Postoje glasovi koji ne stare i postoje tuge koje nikada ne blijede. U subotu navečer, pod svjetlima zagrebačke Arene, duh Tome Zdravkovića vratio se među one koji ga najviše vole.
Bila je to noć u kojoj se nije samo pjevalo; bila je to noć u kojoj su se oživljavale uspomene, lomila srca i nazdravljalo čovjeku koji je svoju bol pretvorio u najljepše pjesme jugoslavenske diskografije.
Obilježavajući 35. godišnjicu njegove smrti, Arena je disala kao jedno uz pratnju maestralnog orkestra pod ravnanjem Miše Mijatovića.
Od “Dva sveta” do magične “Ponoći”
Večer je, gotovo sudbinski, otvorio Nemanja Nikolić. Prvi taktovi pjesama “Dva smo sveta različita” i “Dal’ je moguće” odmah su dali do znanja da ovo neće biti običan koncert, već emocionalno putovanje. Kada je na pozornicu stao Enes Begović, dvorana je proključala. Njegove izvedbe himni “Dotak’o sam dno života” i “Ej Branka, Branka” digle su tisuće ljudi na noge, a vrhunac je uslijedio uz taktove pjesme “Ponoć” iz filma “Toma”, koju je izveo uz gostovanje Advine Begić. Bio je to onaj trenutak u kojem se zrak u dvorani zgusne od emocija.
Ovacije za kraljeve emocije
Dragan Kojić Keba podsjetio je zašto su Tomine pjesme vječne. Uz “Svirajte noćas samo za nju”, “Sliku tvoju ljubim” i nezaobilaznu “Za Ljiljanu”, Arena se pretvorila u ocean upaljenih svjetala i glasnih ovacija. Ništa manje upečatljiv nije bio ni Dejan Matić, čiji su vokali u pjesmama “Danka”, “Prokleta nedelja” i “Odlazi, odlazi” parali tišinu i pogađali ravno u srce.
Poseban, gotovo majčinski zagrljaj publici je pružila diva sevdaha Hanka Paldum. Izvevši “Šta će mi život” i “Ja nemam prava nikoga da volim”, spojila je Tominu tugu sa svojim legendarnim hitovima “Pamtim još” i “Ja te pjesmom zovem”, dokazujući da prava emocija ne poznaje granice ni žanrove.
Kafana kao sudbina i pjesma kao zavjet
Završnica je pripala Milanu Topaloviću Topalku, koji je uz “Kafana je moja sudbina” pretvorio Arenu u mjesto zajedništva i slavlja života, onakvog kakvog je Toma živio – iskrenog, neukroćenog i melankoličnog.
Kraj je bio onakav kakav priliči velikanima. Svi izvođači izašli su na pozornicu i zajedno, u jedan glas s publikom, otpjevali “Pesmu moju”, koju je za Tomu napisao veliki Kemal Monteno. Bio je to dostojanstven oproštaj od čovjeka koji je davno rekao da je “pjesma jedini način da preživiš”.
Karavana tuge i ponosa ide dalje
Za sve one koji u subotu nisu bili u Zagrebu, stižu lijepe vijesti. Ovaj emotivni projekt nastavlja svoj put kroz Hrvatsku. Organizatori su potvrdili da će se sjećanje na posljednjeg boema nastaviti 10. listopada u Slavonskom Brodu, u dvorani Vijuš.
Toma je možda otišao prije tri i pol desetljeća, ali subota u Zagrebu je dokazala – dok god je suza, kafana i ljudi koji znaju voljeti, on će biti tu.
Nacionalnoplus/D.P./
