Postoje datumi koji su zlatnim slovima uklesani u temelje hrvatske državnosti, a 14. srpnja 1991. godine svakako je jedan od njih. Na današnji dan, prije točno 35 godina, službenim ulaskom u sustav Zbora narodne garde (ZNG) formirana je legendarna Antunovačka satnija. Bila je to postrojba satkana od čistog domoljublja, hrabrosti i prkosa, koja je preuzela jednu od najtežih i najsvjetlijih zadaća u Domovinskom ratu – obranu slobodnog Antunovca i sudbonosnog južnog prilaza napaćenom Osijeku.
Ustrojeni u vihoru rata: Goloruki domoljubi protiv treće vojne sile Europe
Ustrojavanje Antunovačke satnije dogodilo se u trenucima kada su se nad ravnom Slavonijom nadvili najcrnji oblaci velikosrpske agresije. Napetosti su rasle iz dana u dan, a neprijateljske prijetnje golorukom hrvatskom stanovništvu postajale su surova svakodnevica. U tom presudnom povijesnom trenutku, sinovi Antunovca nisu dvojili – ostavili su svoje plugove i obitelji te stali na prvu crtu obrane.
Učinili su to u gotovo nemogućim uvjetima. Hrvatske snage tada nisu imale ni opreme, ni odora, a ponajmanje oružja. No, imali su ono što agresor nikada nije mogao kupiti ni oteti – neizmjernu ljubav prema domovini i spremnost na žrtvu. Unatoč stalnoj pogibelji, ovi su heroji ostali čvrsto na svojim položajima, pripremajući se za nadolazeći pakao neprijateljskih napada.
Ministar Ivan Anušić kao maloljetni dragovoljac: “Stajali smo na položajima s noževima u rukama”
Među tim hrabrim dragovoljcima koji su pisali povijest nalazio se i današnji ministar obrane Ivan Anušić, koji se postrojbi priključio kao golobradi, maloljetni mladić. Prisjećajući se sudbonosnog proljeća i ljeta 1991. godine, Anušić je svjedočio o nadljudskim naporima s kojima su se suočavali.
“Raspolagali smo tek osobnim naoružanjem. Pojedinci su imali pištolje, dok su drugi na položajima stajali doslovno s noževima u rukama, spremni braniti svoje selo i svoje obitelji unatoč strahovitoj neravnoteži u opremi i snazi”, prisjetio se s ponosom i sjetom ministar obrane.
Stanje na terenu bilo je dramatično i nakon formalnog ulaska u ZNG u srpnju. Antunovačka satnija je do ozbiljnijeg lakog naoružanja došla tek u rujnu i listopadu 1991. godine, i to isključivo zahvaljujući vlastitoj hrabrosti – zarobljavanjem oružja iz neprijateljskih vojarni i skladišta. Do tada, ovi su vitezovi držali crtu obrane gotovo bez ičega, vjerujući samo u Boga i u desnicu svoju.
Vječna slava i hvala herojima koji su spasili Osijek
Obilježavanje ove velike 35. obljetnice u Antunovcu još je jednom podsjetilo na dane ponosa i slave, dane u kojima se preuzimao nezamisliv rizik kako bi se zaštitili vlastiti pragovi, susjedi i sveta hrvatska gruda. Zadaća Antunovačke satnije nadilazila je lokalne okvire – njihova čvrsta obrana bila je ključni bedem o koji se razbio neprijateljski san o brzom slomu i padu grada na Dravi, nepokorenog Osijeka.
Danas, nakon tri i pol desetljeća, Antunovačka satnija stoji kao trajni i neuništivi simbol hrvatske odlučnosti, vjere i zajedništva. Njihova žrtva obvezuje nas da nikada ne zaboravimo kako je i u kakvoj muci, krvi i nedostatku svega stvorena slobodna i neovisna država Hrvatska. Neka im je vječna slava i hvala!
Nacionalnoplus